Bukovac, Vlaho (pravo ime Faggioni, Biagio, Blaise), hrvatski slikar (Cavtat, 4. VII. 1855 – Prag, 23. IV. 1922). God. l866. otišao je sa stricem u Ameriku, gdje se počeo amaterski baviti slikarstvom. Po povratku u domovinu 1876. odlazi uz pomoć pjesnika M. Pucića i biskupa J. J. Strossmayera u Pariz, gdje 1877–80. studira na École des Beaux-Arts u klasi A. Cabanela. Od 1880. ima vlastiti atelijer u Parizu. Radi (pod pseudonimom »Paul Andrez«) portrete pripadnika visokog društva za trgovce umjetninama (»Vicars Brothers« u Londonu) i sliku Isus prijatelj malenih (Mention honorable na Salonu 1888) za engleskog industrijalca i kolekcionara Samsona Foxa. God. 1882. i 1883. boravio je na dvoru u Beogradu (Portret kraljice Natalije), odnosno Cetinju (portreti članova obitelji kneza Nikole), potom 1884–85. u Dalmaciji i l892. u Đakovu (Portret J. J. Strossmayera). Nastojanjem F. Račkog i I. Kršnjavoga seli se 1893. u Zagreb, gdje postaje središnja osoba svih umjetničkih manifestacija. Njegovim zalaganjem izgrađeni su atelijeri za umjetnike i podignut Umjetnički paviljon. God. 1897. gradi vlastitu kuću i atelijer (Tomislavov trg 18). Zbog razilaženja u umjetničkim pogledima dolazi u sukob s I. Kršnjavim pa s mladim umjetnicima osniva secesijsko Društvo hrvatskih umjetnika. Razočaran polemikama oko izložbe »Hrvatski salon«, koju je društvo priredilo 1898., Bukovac se povukao u Cavtat. God. 1902. odlazi s obitelji u Beč, 1903. imenovan je izvanrednim, 1910. redovitim profesorom na Akademiji výtvarných umění u Pragu, gdje djeluje do smrti. God. 1908. izabran je za predsjednika Društva hrvatskih umjetnika »Medulić« u Splitu. God. 1918. bio je član češke delegacije na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu. Od 1900. počasni je član češkoga umjetničkoga društva Jednota umělců výtvarných, od 1905. Srpske kraljevske akademije, 1913. postaje dopisni član Češke akademije cara Franje Josipa I. za znanost, jezik i umjetnost, a 1919. počasni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU). God. 1918. objavljen mu je u Zagrebu autobiografski tekst Moj život.
Bukovac je najznačajniji hrvatski slikar s prijelaza iz XIX. u XX. stoljeće, predstavnik akademskoga realizma koji usvaja stečevine plenerizma i simbolizma. Uz portret, koji je njegovo glavno područje, majstorskom virtuoznošću slika aktove, velike figuralne kompozicije i pejzažne studije. Već u pariškoj fazi uz slike tamne palete i glatke fakture rađene u duhu J. Čermaka i prema strogim propisima Salona (La grande Iza, 1882) nastaju manje konvencionalna djela u kojima, nakon prijelomnog boravka u Dalmaciji 1884–85., dolazi do prihvaćanja plenerizma i nagoviještanja buduće svijetle skale boja (Obitelj Katalinić, 1885). Svi su ti elementi potpuno definirani i kulminiraju u zagrebačkom razdoblju (1893–98), koje označava kraj te faze. Slike se odlikuju slobodnim duktusom, otvorenim i prozračnim bojama koje odaju umjetnikov suptilan osjećaj za svijetle tonove i nijanse (Moje gnijezdo, 1897). Kombinacijom glatkoga namaza i gustih impasta Bukovac slika velike naručene kompozicije (Gundulićev san, 1894; zastor Hrvatskoga narodnog kazališta s temom hrvatskoga narodnog preporoda, 1895), zatim aktove (Magdalena, 1898) te, najviše, portrete (Celestin Medović, 1894; Autoportret u bijeloj košulji, 1897). Krajem zagrebačkoga i u cavtatskom razdoblju radi pod utjecajem secesije (Portret Ljudevita Vranyczanyja, 1898; Dante na obali, 1900). Tada se u njegovim slikama pojavljuje crtičav potez postimpresionista (G. Segantini), koji osobito dolazi do izražaja u ciklusu aktova nastalih oko 1908 (Probuđena) i koji se zadržava u cijeloj praškoj fazi (Ružičasti san, 1916). God. 1878–93. redovito je izlagao na pariškom Salonu, a 1897., 1901. i 1903. na Bijenalu u Veneciji. – Samostalno je izlagao u Zadru (1884), Zagrebu (1893), Beču (1903) i u Pragu (1915. i 1921), a velike retrospektivne izložbe priređene su mu u Zagrebu (1988/89 i 2000) i u Pragu (2000).
