struka(e):

botanika (grč. βοτανıϰή [τέχνη]: biljarstvo, prema βοτάνη: trava, biljka) ili fitologija (fito- + -logija), grana biologije koja se bavi proučavanjem biljaka, uključujući njihovu strukturu, svojstva i biokemijske procese, potom klasifikaciju biljaka te proučavanje biljnih bolesti i njihove interakcije s okolišem. Suvremena botanika proučava biljke s različitih gledišta, pa se u njezinu okviru razvijaju posebne discipline kao morfologija i anatomija bilja, citologija, fiziologija, genetika, ekologija, biljna geografija ili geobotanika, fitocenologija (znanost o biljnim zajednicama, koja se sve češće uključuje u ekologiju bilja), fitopaleontologija ili paleobotanika, palinologija (disciplina koja proučava pelud i spore), fikologija koja specijalizirano proučava alge, briologija koja proučava mahovine te sistematika, koja na temelju rezultata ostalih botaničkih disciplina proučava srodstvene odnose biljnih svojta i svrstava ih (prema srodnosti) u prirodni sustav (sistem) biljaka. Usavršavanjem svjetlosnoga mikroskopa, napose pojavom elektroničkoga mikroskopa u XX. st., postignut je velik napredak u proučavanju stanice (citologija). Specijalizirani uzgoj i proučavanje biljaka među ostalim provodi se u botaničkim vrtovima. Načela i nalazi botanike dali su osnovu za primijenjene znanosti kao što su poljoprivreda, hortikultura i šumarstvo. Botanika je do uspostave moderne sistematike i taksonomije živoga svijeta u XVIII. st. tradicionalno proučavala sve nepokretne organizme, alge, gljive, sesilne životinje kao što su spužve i koralji, čak i minerale.

Razlikovanje i poznavanje biljaka bilo je potrebno osobito radi svakodnevne potrebe pribavljanja hrane, pa je već u neolitiku (oko 5000. do 3000. pr. Kr.) čovjek uzgajao različite vrste (pšenicu, ječam, lan, mak i dr.). Već su u starome vijeku neki filozofi, poput Menestora, Anaksagore, Empedokla, a napose Aristotel, iznosili svoja filozofska gledišta o biti biljnoga svijeta. Utemeljiteljem botanike kao prirodne znanosti smatra se Aristotelov učenik Teofrast iz Ereza (oko 372. pr. Kr. – 287. pr. Kr.). Sačuvana su njegova djela O uzrocima biljaka (Περì φυτῶν αἰτıῶν – De causis plantarum) i O istraživanju biljaka (Περì φυτῶν ἱστορίας – De historia plantarum). Botanika je tada imala samo značaj primijenjene znanosti, pa su se njome bavili najviše liječnici. Oko 60. godine grčki liječnik i znanstvenik Dioskorid, nazvan Pedanije, napisao je djelo O ljekovitim tvarima (Περì ὕλης ἰατρıϰῆς), s grčkoga prevedeno na arapski i latinski, u kojem je opisao približno 600 vrsta biljaka. To je tijekom XV. st. bio najpotpuniji prikaz do tada poznatoga bilja, a botanika se smatrala dijelom medicine. Tek se potkraj XVI. i početkom XVII. st. proučavanje bilja postupno razvija u posebnu prirodnu znanost. Opisuju se nove vrste i razvrstavaju prema sličnosti pa tako nastaju umjetni sustavi klasifikacije biljaka. Najvažniji je iz toga razdoblja onaj što ga je sastavio Carl von Linné. On je razvrstao biljke prema značajkama spolnih organa (seksualni sustav), a revoluciju u botanici izazvao je uvođenjem binarne nomenklature biljaka (ime roda i vrste, npr. Carpinus betulus), koja vrijedi i danas. Otkrićem mikroskopa (potkraj XVI. st.) omogućeno je podrobnije proučavanje unutarnje građe biljaka, a to je dovelo do snažnijega razvoja anatomije bilja u XVII. st. Usporedno se razvijaju i druge botaničke discipline, što je vezano uz otkrića različitih kemijskih i fizičkih metoda istraživanja, osobito u fiziologiji.

Citiranje:

botanika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/botanika>.