Azra, hrvatski rock-sastav. Osnovao ga je 1977. u Zagrebu pjevač i gitarist Branimir (Johnny) Štulić. Nakon više izmjena, na debitantskoj singl-ploči Balkan / A šta da radim (1979) konačnu postavu sastava činili su Štulić (vokal, gitara), bubnjar Boris Leiner (r. 1957) i bas-gitarist Mišo Hrnjak (r. 1960). Azra se afirmirala kratkim, dinamičnim, jednostavno aranžiranim i emotivno naglašenim skladbama, kombinirajući iskustva iz područja rocka 1960-ih (Bob Dylan, Jim Morrison, John Lennon) s elementima proto-punka i novoga vala (Iggy Pop, The Clash i dr.). Takvu poetiku predstavili su na prvom albumu Azra (1980), zbirci od dvanaest skladbi koja u tadašnju hrvatsku i jugoslavensku rock-glazbu uvodi nove teme, zasnovane na urbanom realizmu i društvenoj zbilji (»Vrijeme odluke«) te na intimnijim preokupacijama (»Tople usne žene«, »Gracija«). U sljedećem, dvostrukom albumu Sunčana strana ulice (1981) uvode se mjestimice puhaći instrumenti (»Kipo«, »Između nas«), a jasnije do izražaja dolazi Štulićeva sklonost reggaeu (»Pametni i knjiški ljudi«, »Nedjelja popodne«) te kantautorskom rocku i akustičnoj glazbi (»Gospodar samoće«, »Sunčana strana ulice«). Tad Štulić u prvi plan postavlja politički obojene teme (»Poljska u mom srcu«) te izravne društvene komentare; skladbe poput »Kurvini sinovi« otežavaju sastavu snažniji proboj u medije. Na temeljima prvih dvaju ostvarenja i uz potporu glazbenog (Džuboks) i omladinskog tiska (Polet) sastav učvršćuje popularnost i usavršava instrumentalističku dinamiku čestim koncertima (preko 300 nastupa). Trostruki koncertni album Ravno do dna, snimljen u zagrebačkom klubu »Kulušić« 1981., objavljen je 1982; standardni repertoar nadograđen je nizom od četrnaest neobjavljenih skladbi (npr. naslovna), koje potvrđuju Štulićevu reputaciju autora nesklona komercijalnim ustupcima. Treći, također dvostruki studijski album Filigranski pločnici (1982) vrhunac je prve i najuspješnije stvaralačke faze sastava, obilježene sve izraženijim društvenim angažmanom (»‘68«, »Gorki okus«), nekonvencionalnim ljubavnim pjesmama (»Volim te kad pričaš«, »Ako znaš bilo što«, »Kao ti i ja«), postnovovalnim reggaeom (»Nije O.K.«) te posvetama popu 1960-ih i sarkastičnim komentarima.
Tijekom 1980-ih Azra je u kontekstu transformacije novoga vala u srednjostrujaški pop rock zadržala i proširila publiku na čitavom području Jugoslavije, iako je gubila naklonost dijela kritike, koji je Štuliću zamjerao »slabunjavi manirizam« te megalomanski i nekritički pristup obilju novonapisanoga materijala. Štulić prvo u Njemačkoj sâm realizira album Kad fazani lete (1983), izdan pod imenom sastava, a potom u Nizozemskoj s Leinerom album Krivo srastanje (1983) te samostalno trostruki It Ain’t Like in the Movies at All (1986), objavljen prvotno pod Azrinim imenom, a 1990. reizdan pod Štulićevim. S dva nova člana, nizozemskim basistom Stephenom Kippom i gitaristom Juricom Pađenom, sastav potom objavljuje sedmi, posljednji studijski album Između krajnosti (1987) te koncertni album Zadovoljština (1988), snimljen u zagrebačkom Domu sportova 1987; nakon čega sastav prestaje djelovati. Štulić je 1997. pod Azrinim imenom u Srbiji objavio album Blasé.
Utjecaji Azre iz rane stvaralačke etape prepoznaju se u djelovanju brojnih kasnijih rock, pop i hip-hop izvođača. Hladno pivo, Edo Maajka, Goran Bare, Daleka obala, Pavel u različitoj su mjeri bili inspirirani Štulićevim opusom.
