struka(e): |

život, stanje prirodne aktivnosti živih bića; specifičan oblik organizacije materije, u kojem ona oblikuje funkcionalne metaboličke cjeline što imaju svojstva samoodržanja, samoorganizacije, razmnožavanja i evolucijske adaptacije, koristeći pritom energiju i kemijske spojeve iz okoliša. Mnogobrojni su prirodoslovci i filozofi nastojali definirati život, ali je svaka od tih definicija uključivala samo njegove pojedine aspekte. S biološkog gledišta najvažnije su fiziološka, metabolička, termodinamička, biokemijska i genetička definicija života. Fiziološka definicija jedna je od najstarijih, a zasniva se na svojstvima viših životinja i biljaka; život definira kao svaki sustav koji obavlja funkcije održavanja organizma (rast, kretanje, prehrana, disanje, ekskrecija, reprodukcija, percepcija i odgovor na vanj. podražaje). Prema metaboličkoj definiciji život je sustav koji ima dobro organiziranu strukturu odvojenu od okoliša, s kojim izmjenjuje tvari i energiju, što mu omogućuje održavanje te strukture. Termodinamička definicija smatra da je život sustav otvoren prema okolišu, s kojim izmjenjuje tvari i energiju, ali pritom zadržava visok stupanj organizacije, tj. reda. Biokemijska i genetička definicija postojanje života uvjetuju posjedovanjem nasljednoga materijala (DNK ili RNK) i katalitičkih molekula (npr. enzima), koji omogućuju razmnožavanje i prijenos informacija na novonastale jedinke. Budući da se pojedine sastavnice svih navedenih definicija nalaze i u neživoj prirodi, a neke od njih nemaju pojedini živi sustavi, te se definicije smatraju nepotpunima. Primjerice, sjemenke biljaka prema metaboličkoj definiciji ne bi se trebale smatrati životom, jer tijekom duljega razdoblja ne moraju s okolišem izmjenjivati tvari i energiju, a bakterije ne obavljaju sve funkcije koje uvjetuje fiziološka definicija. S druge strane, prema biokemijskoj i genetičkoj definiciji, virusi bi se mogli smatrati živima, ali oni nemaju mnoga druga svojstva živih bića i ne mogu opstati bez interakcije sa složenijim organizmima koji imaju staničnu građu. Postoje i čestice jednostavnije od virusa, → viroidi, koji su također sposobni za razmnožavanje, ali u potpunosti ovise o složenoj organizaciji biljne stanice.

Osnovna su svojstva živih bića: posjedovanje programa nasljeđivanja koji određuje strukturu organizma, kontrolira mu životne procese te omogućuje prijenos njegovih svojstava razmnožavanjem; sposobnost adaptacije i evolucije u interakciji s okolišem, s pomoću neznatnih promjena programa nasljeđivanja mutacijom i prirodnim odabirom, koji omogućuju organizmima preživljavanje u uvjetima postupnih promjena okoliša; posjedovanje složene strukture organizirane u funkcionalne dijelove (stanice i stanične organele), u kojima se zbivaju metabolički procesi s pomoću kojih organizam sintetizira sastavnice potrebne za život; sposobnost korištenja energije iz okoliša te njezine promjene iz jednog oblika u drugi; sposobnost regeneracije, koja sprječava oštećenja nastala utjecajem okoliša ili vlastitih aktivnosti; sposobnost odgovora na utjecaje iz okoliša, što omogućuje samoodržanje organizma.

Stoljećima je vladalo mišljenje da život može nastati spontanom generacijom iz nežive tvari ili mrtvoga tkiva (→ abiogeneza). Još je Aristotel smatrao da crvi, kukci, jegulje i žabe nastaju iz strvina, odn. mulja. Tek su se u XVII. st. pojavili prvi znanstveni pokušaji da se opovrgne teorija spontane generacije. Iako je F. Redi 1668. pokazao da muhe nastaju u raspadnutom mesu samo ako su druge muhe u nj položile svoja jaja, ta se teorija održala sve do druge pol. XIX. st. Tada je L. Pasteur (1864) nizom eksperimenata pokazao da sterilizirana hranjiva podloga ostaje očuvana u staklenim posudama s uskim savijenim otvorom, koji ne dopušta pristup mikroorganizmima, a istodobno ne sprječava dodir sa zrakom. Time je prihvaćeno načelo da život može nastati samo iz žive materije (omne vivum ex vivo) (→ biogeneza). Istodobno se pozornost znanosti usmjerila rješavanju pitanja kako je nastao prvi živi organizam. Razvojem biologije i kemije spoznalo se da je osnovna jedinica života stanica (→ stanična teorija), koja se sastoji od složenih organskih spojeva (aminokiselina, lipida, šećera), što se organiziraju u još složenije sastavnice (bjelančevine, membrane, nukleinske kiseline). Budući da je složenom interakcijom pojedinačno neživih sastavnica omogućeno funkcioniranje stanice, uvidjelo se da je nezaobilazni korak u nastanku prvoga živog organizma bio spontani nastanak osnovnih kemijskih spojeva. Postanak života na Zemlji prvi je pokušao objasniti A. I. Oparin 1924., objavivši teoriju spontano formiranih staničnih preteča, tzv. koacervata. Budući da je sastav Zemljine atmosfere (koja sadrži oko 78% dušika i 21% kisika) nepovoljan za spontanu sintezu složenih organskih spojeva potrebnih za nastanak života, Oparin je pretpostavio da se prvotna atmosfera (praatmosfera) ugl. sastojala od vodika i jednostavnih spojeva, npr. amonijaka i metana, te od vrlo malo kisika. Pod utjecajem atmosferskih električnih pražnjenja, Sunčeva ultraljubičastoga zračenja te geotermalne energije, prema Oparinu su iz tih jednostavnih spojeva mogle nastati složenije org. molekule: aminokiseline, lipidi, šećeri te purinske i pirimidinske baze nukleinskih kiselina. God. 1953. američki kemičar Stanley Miller, pod vodstvom Nobelovca H. Ureya, eksperimentom je potvrdio Oparinovu hipotezu. U zatvorenom sterilnom sustavu rekonstruirao je praatmosferu sastavljenu od metana, amonijaka i vodika, uz djelovanje električnih iskri (simulirale su praoluje) i dodatak vode (simulirala je praocean), koja se zagrijavala te hladila; u tom se sustavu nakon otprilike tjedan dana sintetizirala mješavina šećera, organskih baza, masnih kiselina i aminokiselina. Ubrzo su uslijedile složenije inačice njegova eksperimenta, u kojima se uspjelo spontano sintetizirati svih 20 aminokiselina, lipida, složenih šećera te purinskih i pirimidinskih baza. Spontanim povezivanjem tih osnovnih organskih spojeva u lance (polimere) nastale su bjelančevine, nukleinske kiseline i polisaharidi, a spontanim agregiranjem lipida nastale su membrane. S obzirom da praatmosfera nije sadržavala kisik, pa tako ni sloj ozona kao zaštitu od Sunčevoga ultraljubičastoga zračenja, neki znanstvenici smatraju da se nastanak života nije dogodio na površini Zemlje nego u praoceanu, u blizini podvodnih erupcija ili ispusta vulkana bogatih mineralima. Osnovni građevni elementi prve stanice vjerojatno su mogli spontano nastati u uvjetima kakvi su vladali na Zemlji prije otprilike 3,5 do 4 mlrd. godina. Okruživanjem spontano sintetiziranih bjelančevina i nukleinskih kiselina lipidnim membranama, mogli su nastati koacervati. Nastanak prve funkcionalne stanice sposobne za diobu (tj. razmnožavanje), što podrazumijeva i prijenos nasljedne informacije na stanice-kćeri, ujedno je i početak evolucije života. Ključna osobina makromolekule iz koje se razvio život morala je biti njezina sposobnost → replikacije, tj. sposobnost upravljanja sintezom vlastitih kopija. Takvu sposobnost imaju jedino nukleinske kiseline. Potkraj XX. st. otkriveno je da RNK ima jedinstvenu sposobnost da služi kao kalup i da katalizira vlastitu replikaciju, pa se vjeruje da je RNK bila početni nasljedni materijal, tj. da je evolucija započela kao tzv. RNK-svijet. Budući da su sve osnovne funkcije genetičkog ustroja – genetički kod, replikacija, transkripcija i translacija genetičke informacije – univerzalne i kompatibilne za sva živa bića na Zemlji, smatra se da je sav život nastao od jednoga zajedničkog pretka. Prvi živi organizam bio je jednostanični prokariot; najstariji fosilni ostatci predaka modrozelenih algi potječu iz prekambrija, od prije približno 3,5 mlrd. godina. Budući da je nasljedni materijal podložan mutacijama, postupnim nastankom novih mutacija organizam je mogao izgubiti neka svojstva i poprimiti nova, koja su mu omogućivala prilagodbu na promjene u okolišu. Tako je razvoj organizacije života tekao od prokariotske do eukariotske stanice (vjerojatno endosimbiozom). Došlo je do specijalizacije stanice s obzirom na korištenje tvari i energije iz okoliša (npr. razvoj fotosinteze), a potom su se iz jednostaničnih organizama razvili višestanični organizmi. Promjenljivost nasljednoga materijala organizmima je osiguravala prilagodbu kroz prirodnu selekciju, što je omogućilo širenje života u različite ekosustave; danas živa bića nastanjuju gotovo sve prostore na Zemlji, tvoreći raznovrsnu biosferu. (→ evolucija; životni prostor)

U filozofiji, život se shvaća kao jedinstvo tjelesnih i duševnih očitovanja, djelovanje prema unutra i prema van, princip samokretanja i samoozbiljenja u svijetu. Aristotel i Toma Akvinski promatraju život sa stajališta jedinstva nepokretne i beživotne materije i pokrećuće i oživljujuće forme, što je skolastici omogućilo teocentrično shvaćanje cjelokupne zbilje kao stvorene od Boga. Život postaje antropologijska kategorija tek s Kantovim »kopernikanskim obratom«, gdje se shvaća kao »sposobnost neke supstancije da iz unutarnjega principa odredi sebe za djelovanje, za promjenu«. To nije mehanička, već oblikujuća sila, tj. ne podliježe principima kauzalne mehanike, kao što je to slučaj sa strojem. Nasuprot R. Descartesu, koji je život potpuno razdvojio na um (res cogitans) i protežno tijelo (res extensa), duhovne znanosti već tijekom XIX. st. (W. Dilthey, F. Nietzsche), te os. XX. st. (H. Bergson), promatraju život kao poziv za oslobađanje čovjekovih vitalnih snaga, nagona, instinkta, doživljaja i spoznajnih moći, koji omogućuje potpunu konstituciju samosvjesnoga subjekta, odn. cjelovite ličnosti.

Citiranje:

život. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/zivot>.