Begović, Miroslav

Begović, Miroslav, hrvatski arhitekt (Osijek, 31. VIII. 1925Zagreb, 30. VIII. 2004). U Zagrebu je diplomirao na arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta 1952. te je iste godine izabran za asistenta u Zavodu za arhitekturu i urbanizam Instituta za likovne umjetnosti JAZU-a. Od 1964. do umirovljenja 1995. radio je na Arhitektonskom fakultetu gdje je predavao industrijsko graditeljstvo, arhitekturu muzeja i arhitektonsko projektiranje, od 1980 (kada je doktorirao) kao redoviti profesor.

Njegov je prvi zapaženi rad, izložbeni paviljon tvornice »Đuro Đaković« (1963), među vrhunskim modernističkim ostvarenjima Zagrebačkoga velesajma. Naslonjen na ruske konstruktiviste (Vladimir Tatljin, Pavel Meljnikov) i njihovu ideju o negaciji gravitacije te na paviljon Miesa van der Rohea u Barceloni, stvorio je smjelu konstrukciju s čeličnim stupovima i staklenom ovojnicom, optički rastvoreni prostor lebdećega volumena, poduprtoga snažnim »krilima«.

Muzejska arhitektura

Bavio se posebice arhitekturom muzeja i galerija. Projektirao je i izveo obnovu i uređenje Atelijera »Meštrović« u Zagrebu (1963., Nagrada grada Zagreba 1964), kojega je zgradu i mali atrij oblikovao krajnje suzdržano. Minimalnim je intervencijama ujedinio vanjski i unutrašnji prostor te nenametljivom galerijskom rasvjetom i svijetlim koloritom ostvario prozračnost. Potom je, slijedeći načela novoga regionalizma, podigao Galeriju naivne umjetnosti u Hlebinama (1965–68., Nagrada »Viktor Kovačić« 1968), jedno od vrhunskih ostvarenja hrvatske arhitekture druge polovice XX. st. Preuzimajući motive, proporcije i materijale autohtone arhitekture, suptilnim detaljima i pozornim umetanjem funkcionalnih elemenata (ostakljene plohe vanjskih zidova) ostvario je privlačan prisan prostor. Nasuprot tomu, 1972. osmislio je neizvedeni projekt rekonstrukcije i proširenja zagrebačke Moderne galerije (danas NMMU, Nagrada Zagrebačkoga salona 1973). Ne obazirući se toliko na njezin neorenesansni karakter, reprezentativnoj uglovnoj palači iz 1883. zamislio je u dvorištu dodati galerijske dvorane u dva nova krila, naglašenih ostakljenih volumena, te naglašenu dijagonalu od uglovnog ulaza stare palače do glavnog ulaza novoga modernističkog dodatka.

Suživot staroga i novoga

Promišljanjima o revitalizaciji staroga gradskog tkiva, pogotovo zagrebačke jezgre, bavio se od početaka djelovanja. Studiju regulacije sjeverne strane Trga bana Josipa Jelačića (Urbanističko-arhitektonsko rješenje pasaža Trg Republike – Pod zidom – Bakačeva) prikazao je na samostalnoj izložbi već 1963. Ubrzo je na tom središnjem gradskom trgu (ugao s Bakačevom ulicom) preinačio peterokatnu stambeno-poslovnu palaču s klasicističkim pročeljem iz XIX. st. u robnu kuću Varteks (1967) s velikim trgovačkim dvoranama i otvorenim donjim trijemom, stvorivši jednu od najprepoznatljivijih tadašnjih značajki toga prostora.

Najkompleksnija promišljanja o revitalizaciji graditeljske baštine te njezinoj simbiozi s modernitetom pokazao je trajnom preokupacijom Tkalčićevom ulicom (s okolnim ulicama), kojom se bavio od prvoga natječajnoga projekta za njezinu revitalizaciju 1965 (s Grozdanom Kneževićem), preko idejnoga projekta, koji je predstavio 1978. u studiji Revitalizacija bloka Tkalčićeva – Radićeva – Krvavi most te izvedbenoga projekta 1982. Računajući na međusobno djelovanje staroga i novoga, barokno-klasicističku stambenu arhitekturu XVIII–XIX. st. Radićeve ulice spojio je s novom, stambeno-poslovnom, modernistički oblikovanom u Tkalčićevoj. Obnovivši kuće u Radićevoj, integrirao ih je s novim zgradama u Tkalčićevoj te stvorio jedinstvenu građevinsku cjelinu (1983–89). Premda je tim zahvatom izazvao proturječne reakcije i mnoge polemike, pogotovo zbog komercijalizacije prostora, revitalizacija toga bloka i danas je vrijedan primjer rekonstrukcije baštine. Prema njegovim je projektima 1997–2001. uređen i ostatak Tkalčićeve, od partera na početku ulice do Mikloušićeve, uključujući i Kožarsku te Park skulptura Gliptoteke HAZU.

U Varaždinu, gradu s izraženom baroknom urbanom strukturom i arhitekturom, s osobitom je pozornošću izveo revitalizaciju gradskoga bloka s naglaskom na uglovnicu na središnjem gradskom trgu (1978–89), koju je preinačio u modernu robnu kuću Varteks. Skromnoj jednokatnoj palači renesansnoga podrijetla obnovio je izvorni oblik, kao i susjednim zgradama, rastvorio arkade te u sporednoj ulici dogradio četveroetažni volumen trgovačke kuće. U potrazi za skladom povijesnog i suvremenog oblikovanja prepoznatljivo je izradio i projekte rekonstrukcije gradske lože u Hvaru 1970., u Zagrebu Rudolfove vojarne u Ulici Republike Austrije 1986. i Velike vijećnice u palači Hrvatskoga sabora 1995. i dr.

Turistička arhitektura i druge teme

U doba intenzivne izgradnje turističke arhitekture sredinom XX. st. na jadranskoj obali, Begović se istaknuo projektom za hotel Eden u Rovinju (1970., s Ivom Bartolićem). Samostojeću je hotelsku zgradu, smještenu nedaleko od obale, no »skrivenu« unutar guste šume, s dugim, uskim, povijenim traktovima sa sobama, djelomično podignutima na stupove, pozorno uklopio u pejzaž, stvorivši jedan od vrhunaca hrvatske arhitekture, a hotelu se vraćao više puta, posljednji put 1999. kada je za njega oblikovao interijer.

Izveo je niz unutrašnjih uređenja (hotel Palace u Hvaru, 1970), većinom lokala u samom središtu Zagreba, u Ilici (kbr. 17, Varteks, 1983) i na Trgu bana Josipa Jelačića (kbr. 7, Kristal, 1982; kbr. 8, Varaždinska banka, 1985). Posebice se bavio problemom umjetne rasvjete i boje u arhitekturi.

Objavljivao je stručne članke i rasprave u više časopisa, npr. Čovjek i prostor, kojega je bio glavni urednik 1962–76. Bio je redoviti član HAZU-a od 1990. te voditelj Hrvatskoga muzeja arhitekture HAZU od 1997. Dobitnik je nagrada za životno djelo »Vladimir Nazor« (1988) i »Viktor Kovačić« (1997). O njemu je 2013. objavljena monografija autorice Borke Bobovec.

Citiranje:
Begović, Miroslav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 22. 3. 2023. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=6622>.