STRUKE:

utvrde

ilustracija
UTVRDE, palača velikog meštra u Rhódosu
ilustracija1ilustracija2

utvrde ili fortifikacije (kasnolat. fortificatio: utvrda), trajni ili privremeni (poljski) građevinski objekti obrambenoga karaktera; utvrđena mjesta. Utvrde se javljaju s pojavom stalnih ljudskih naselja i razvijaju usporedno s njima i s razvojem naoružanja. U prapovijesno doba utvrde su ograde načinjene od oblica (palisade) ili od sipka materijala (kamen, pijesak, zemlja), koje okružuju naselja ili čuvaju prilaz naseljima na zaštićenim mjestima. Kod razvijenih naselja velikih antičkih civilizacija gradili su se jaki bedemi s kulama i opkopima (rovovima). Katkada su se cijele pokrajine zaštićivale zidinama (Medija, VI. st. pr. Kr.). Sličnu namjenu ima i Kineski zid. U Egiptu su se utvrde gradile već u Staroj državi; čuvena je bila utvrda Buhen (II. tisućljeće pr. Kr.), izgrađena za obranu granice prema Nubiji. Sumerski Ur utvrđen je u III. tisućljeću pr. Kr., a Babilon je u VI. st. pr. Kr. imao trostruki bedem. Slične utvrde gradile su se u Siriji, Palestini, u hetitskoj državi i Perziji; Suza u Elamu imala je trostruke zidine s kulama, kazamatima i kruništima, a okruživala su ju dva opkopa. U Indiji su poznate dravidske utvrde iz III. tisućljeća pr. Kr. U brončano doba grčka naselja utvrđivala su svoje akropole u monumentalnoj formi tzv. kiklopskih zidova (Troja, Mikena, Tirint). Mnogobrojne utvrde na Pirenejskom poluotoku nastale su između VIII. i III. st. pr. Kr. Za Baleare je karakterističan tip utvrde talayot, za Sardiniju nuraghi, a za ilirsko područje gradine. Utvrđeni oppidum čest je kod Kelta, a slične su utvrde Volščana, Latina i Etruščana. Snažne obrambene zidove imaju i gradovi u pretkolumbovskim civilizacijama u Americi. U povijesnom razdoblju grčki su se gradovi opasali veoma čvrstim zidinama, koje su mogle izdržati dugotrajne opsade. Rimljani su u svojim osvajačkim ratovima usavršili poljske utvrde, gradeći vallum s opkopima i palisadama, pojačavajući ga kastelima. Posebnu su važnost pridavali utvrđivanju graničnoga pojasa (→ limes). – Srednji vijek imao je svoje karakteristične utvrde. Za Slavene su u to doba tipična bila gradišta. Feudalci su, zaštićujući sebe i kmetove od trajnih napada, podizali gradove-burgove, a gradska su se naselja utvrđivala zidinama i kulama. Poseban tip utvrde, krak, s dvostrukim bedemom, gradili su križari na Bliskom istoku. Pojava vatrenog oružja u XV. st. uvjetovala je promjene i u gradnji utvrda. Burgove su tada štitile visoke i jake kule s ravnom platformom za smještaj topova (pariška Bastille), bedemi su se proširivali usporednim zemljanim nasipom; podizale su se okrugle artiljerijske kule (ravelini). Bogati talijanski gradovi (prva Verona, 1527) izgrađivali su poseban sustav utvrda, bastionski (→ bastion). Taj se sustav ubrzo proširio po cijeloj Europi, a usavršili su ga Francuz S. Vauban i Nizozemac Menno van Coehoorn. U Hrvatskoj su gradovi podizali obrambene zidove od antičkoga doba, od kojih su se neki sačuvali do danas (Dubrovnik, Zadar, Zagreb, Sisak i dr.). Neprestano usavršavanje artiljerije, osobito izum olučne artiljerije (oko 1860), pokazalo je nedostatke tadašnjih stalnih utvrda, te one postupno mijenjaju karakter. Potkraj XIX. st. počinju se pri gradnji utvrda koristiti beton i željezo. Ratna iskustva, osobito iz I. svjetskog rata, te razvoj zrakoplovstva i naoružanja uopće, doveli su do sve većeg usavršavanja i stalnih i poljskih utvrda. Između dvaju svjetskih ratova neke države kontinuirano su gradile utvrđene bojišnice koje su trebale spriječiti vođenje rata na vlastitom teritoriju i zaštititi industrijska središta: Francuzi su gradili Maginotovu liniju, Finci Mannerheimovu liniju, Nijemci Siegfriedovu liniju itd. Pojavom atomskog oružja objekti stalnog utvrđivanja ušli su u novu fazu svojega razvoja.

utvrde. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 29.3.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63531>.