tezaurus (lat. thesaurus < grč. ϑησαυρός: blago; riznica).
1. U antici, zgrada (mali hram pokraj nekoga znamenitoga svetišta) u kojoj su se pohranjivali zavjetni darovi.
2. Od kraja srednjeg vijeka naziv mnogih rječnika, leksikona, repetitorija i dr.; od sredine XIX. st. jednojezični rječnik u kojem su oko natuknica poredanih u nekom stručnom rasporedu okupljeni sinonimi odnosno srodne riječi; pomaže u pisanju tekstova jer autoru nudi izbor riječi za određeni pojam. Prvi je takav rječnik Tezaurus engleskih riječi i izrjeka (Thesaurus of English Words and Phrases) britanskog liječnika i leksikografa Petera Marka Rogeta (1779–1869), prvo izdanje kojega je objavljeno 1852., a nova se izdanja redovito obnavljaju i objavljuju do danas. – U bibliotekarstvu, rječnik koji sadrži skup naziva (termina) posebno izabranih iz prirodnoga jezika za označivanje pojmova koji se javljaju u specifičnom području (ili rjeđe u nekoliko srodnih područja) znanja. Nazivi su semantički i generički povezani. Uz izabrane nazive tezaurus sadrži i uputnice na više i niže rodne pojmove i napomene o opsegu pojmova. Koristi se kao formalni jezik za označivanje i pronalaženje dokumenata.
