stenografija (steno- + -grafija, prema engleskom stenography), tijesno, usko, odnosno brzo, umjetno stvoreno pismo, kojim se može zapisati i najbrži govor. Stenografsko pismo ima za svako slovo, odnosno glas poseban kratki abecedni znak, ali se samoglasnici najčešće ne ispisuju, nego se naznačuju simbolički, tj. zadebljanjem, proširenjem, spuštanjem ili dizanjem prethodnoga ili sljedećega znaka. Ne postoji jedinstveno stenografsko pismo za sve jezike, već posebni stenografski sustavi za pojedinačne jezike sa znakovima prilagođenima učestalosti glasova i riječi u njima. Katkad za isti jezik postoji i više stenografskih sustava. Prema obliku abecednih znakova stenografija se dijeli na geometrijske i grafičke ili kurzivne sustave. Geometrijski sustavi rabe za abecedne znakove crte u različitim položajima, kružnice i njezine dijelove, točku, i druge kombinacije tih oblika. Geometrijski znakovi pišu se bez spojnice, čime se postiže velika prostorna kratkoća pisanja. Grafički ili kurzivni sustavi rabe za abecedne znakove dijelove slova običnoga pisma, i to one koji se najlakše i najbrže pišu, a međusobno se lako spajaju. Stenografija se najčešće upotrebljava za bilješke i zapisnike (korespondentna stenografija) i za bilježenje govora (debatna stenografija). Bilježe se samo najznačajniji dijelovi riječi, za češće i dugačke riječi rabe se posebni znakovi, a često se mogu, na temelju misaone povezanosti rečenice, ispustiti cijeli njezini dijelovi. Takvom se stenografijom može zapisati i više od 500 slogova u minuti. – Stenografija se razvila iz → tahigrafije, koja je postojala već u starom vijeku, o čem svjedoče različiti do danas otkriveni i pronađeni dokumenti, kao što je tzv. Akropolski kamen (oko 350. pr. Kr.), otkriven 1883. u Ateni, i spomenik tahigrafu Asterisu, pronađen 1873. u Solinu. Otac antičke tahigrafije zapravo je Ciceronov oslobođenik M. T. Tiron (I. st. pr. Kr.), koji je sastavio posebne kratke znakove, poslije nazvane note (notae Tironianae; oni koji su njima pisali nazivali su se notarii). Tironove note rabile su se stoljećima, a posljednjim njihovim tragom smatra se jedna isprava francuskoga kralja Filipa I. (1067). Različiti oblici kraćenoga pisma postojali su i dalje pod različitim nazivima (npr. brahigrafija, tahigrafija, fonografija). Novo poglavlje u razvoju stenografije označuje 1588. objavljeno djelo škotskog liječnika Timothyja Brighta Znakovno pismo: umijeće kratkoga, brzoga i tajnoga pisanja znakovima (Characterie: an Arte of Shorte, Swifte, and Secrete Writing by Character). Posebnu pozornost zaslužuje i djelo engleskog svećenika Johna Willisa Umijeće stenografije (The Arte of Stenographie, 1602), kojim je počela era stenografskih sustava utemeljenih na abecedi, a u kojem je i prvi put spomenuta riječ stenografija, koja je od tada uobičajeni naziv za kraćeno pismo. U drugim europskim zemljama pojavljivale su se također različite prilagodbe i originalni stenografski sustavi, od kojih je najbolji i najrašireniji originalni grafički (kurzivni) stenografski sustav Nijemca Franza Xavera Gabelsbergera (1789–1849), prerađen za mnoge svjetske jezike. On je 1834. objavio svoju stenografiju pod naslovom Uvod u umijeće bilježenja njemačkoga govora ili stenografija (Anleitung zur deutschen Redezeichenkunst oder Stenographie). Osnivač hrvatske stenografije profesor je zagrebačke realke Franjo Magdić (1830–1914), koji je u Desetom godišnjem izvešću kralj. više realke u Zagrebu koncem školske godine 1864. objavio raspravu Prilagođenje Gabelsbergerova stenografičkoga sustava hervatskomu jeziku. Magdićev sustav preradio je, osobito za potrebe parlamentarne prakse, Ljubo Škreblin (1932. i 1946). Uz Magdićevu stenografiju razvijeno je s vremenom i više drugih sustava prilagođenih hrvatskom jeziku. F. Magdić osnovao je 1882. i Hrvatsko stenografsko društvo, koje i danas djeluje u Zagrebu. Društvo je 1891–1941. izdavalo stručni časopis Stenograf, koji je obnovljen 1955. i izlazio je pod nazivom Stenodaktilograf do 1992.
