starocrkveni načini, u glazbi, sustav od osam (poslije 12) srednjovjekovnih ljestvica (modusa) u kojima je bila skladana jednoglasna i višeglasna umjetnička i crkvena glazba zapadnoeuropskog srednjega vijeka, dio europskih narodnih glazbi, sav gregorijanski repertoar te glazba istočnih obreda (→ oktoih). Kao sustav zadržao se na Zapadu do XVII. st., a potom se do danas povremeno rabi u europskoj umjetničkoj glazbi, kao element stilske obojenosti, za dočaravanje arhaičnosti ili folklorizma. Iako nose imena starogrčkih ljestvica, srednjovjekovni starocrkveni načini razlikuju se od njih unutarnjim rasporedom intervala stepena i polustepena između pojedinih stupnjeva. Bila su poznata četiri osnovna tzv. autentična modusa (dorski, frigijski, lidijski i miksolidijski), iz kojih su premetanjem tetrakordâ bili izvedeni tzv. plagalni modusi (hipodorski, hipofrigijski, hipolidijski i hipomiksolidijski). Za teorijsko i praktično određivanje tih ljestvica odlučujući su završni ton napjeva (tzv. nota finalis), dominanta (tenor) i opseg melodije (ambitus). Iz tzv. eolskog i jonskoga starocrkvenog načina, dodanih u XVI. st., razvili su se tijekom XVII. st. moderni durski i molski tonaliteti. Mnogi folklorni napjevi nekih hrvatskih regija (npr. Međimurje, Podravina, Hrvatsko zagorje) temelje se na ljestvičnom sustavu starocrkvenih načina i tako svjedoče o svojem ranom srednjovjekovnom podrijetlu.
