struka(e):
Rabelais, François
francuski književnik
Rođen(a): Chinon, oko 1484., prema nekim izvorima oko 1494.
Umr(la)o: Pariz, 9. IV. 1553.

Rabelais [ʀablɛ'], François, francuski književnik (Chinon, oko 1484., prema nekim izvorima oko 1494Pariz, 9. IV. 1553). Od 1510. novak u franjevačkom samostanu La Baumette kraj Angersa, 1521. redovnik u franjevačkom samostanu u Fontenay-le-Comteu, 1523. prešao u benediktinski samostan u Maillezaisu, potom bio tajnik biskupa Geoffroya d’Estissaca. Od 1527. boravio na sveučilištima u Poitiersu i Montpellieru, 1530. napustio je benediktinski red, 1531. u Montpellieru je stekao naslov baccalaureus medicinae, od 1532. bio je liječnik u Lyonu, gdje je objavio više grčkih medicinskih tekstova s komentarima (Hipokrat, Galen) i izveo jedno od prvih javnih seciranja. U Lyonu je 1532. pod pseudonimom Alcofribas Nasier objavio knjigu Užasni i strašni čini i pothvati vrlo glasovitoga Pantagruela, kralja Dipsoda, sina velikoga Gargantue (Les Horribles et espoventables faicts et prouesses du très renommé Pantagruel, roy des Dipsodes, fils du grand Gargantua), koju je Sorbonna osudila kao opscenu, potom 1534., pod istim pseudonimom, Vrlo užasavajući život velikoga Gargantue, oca Pantagruelova (La Vie très horrifique du grant Gargantua, père de Pantagruel). Između tih dviju knjiga boravio je u Italiji kao tajnik kardinala Jeana du Bellaya (papa ga je 1534. odriješio grijeha apostazije), a 1535–36. u Rimu, u pratnji biskupa d’Estissaca. S posebnim papinim dopuštenjem vratio se u benediktinski red, potom postao svjetovnim svećenikom, a 1537. u Montpellieru je stekao titulu doktora medicine. U Parizu je 1546. pod zaštitom Margarete Navarske i pod svojim imenom objavio Treću knjigu junačkih čina i kazivanja plemenitoga Pantagruela (Tiers Livre des faicts et dicts héroïcques du noble Pantagruel). Nakon što je i ona bila osuđena, sklonio se iste godine u Metz, gdje je bio grad. liječnik do 1547., kada se vratio u Pariz kao osobni liječnik kardinala du Bellaya, kojega je pratio u Rim 1548. U Parizu je 1552. tiskao Četvrtu knjigu junačkih čina i kazivanja plemenitoga Pantagruela (Quart Livre des faicts et dicts héroïcques du noble Pantagruel), koja obiluje satirom na crkvene i polit. osobe (i ta je knjiga kratko bila zabranjena). U međuvremenu ga je kardinal Charles de Guise 1551. imenovao kanonikom kurija u Meudonu i Jambetu, što je ostao do siječnja 1553. Pripisivani su mu Zvučni otok (Isle sonnante, 1562) i Peta i posljednja knjiga o junačkim djelima i kazivanjima dobroga Pantagruela (Cinquiesme et Dernier Livre des Faicts et dicts héroïcques du bon Pantagruel, 1564); smatra se da su te knjige nastale kompilacijom Rabelaisovih nedovršenih rukopisa i tekstova drugih autora. – Četiri knjige njegova romanesknoga ciklusa pripovijedaju doživljaje divova Pantagruela i Gargantue te Pantagruelova pratitelja Panurgea. S izvorima u pučkom folkoru i predaji, napose anonimnom djelu Veliki i neprocjenjivi ljetopisi velikoga i golemoga diva Gargantue (Les Grandes et inestimables cronicques du grant et énorme géant Gargantua, 1532), to je višesveščano djelo slojevita kombinacija pučke kulture i visoke humanističke erudicije. Prve dvije knjige imaju gotovo identičnu strukturu: najprije opisuju podrijetlo svojih junaka (parodirajući pritom genealogiju iz Evanđelja), potom njihovo rođenje i djetinjstvo, školovanje i doživljaje, napose gozbe i ratovanja. Treća knjiga, najizrazitije obilježena humanističkim duhom, posvećena je raspravi treba li se Panurge oženiti, dok četvrta, najizrazitije satirična, temom putovanja junaka prema proročištu Svete boce parodira Odiseju i napose mit o Argonautima. Ciklus se odlikuje mnogobrojnim aluzijama na onodobne osobe, događaje, institucije i vjerovanja; sadrži i opise idealnoga humanističkog odgoja i društva temeljenih na osobnoj slobodi i znanju. No ciklus nije alegorija, iako kontinuirano nazire temu civilizacijske krize, njegovo temeljno značenje nije u sadržaju nego u postupku. U rasponu od burleske, parodije viteških romana i junačkih epova do političke i antirelig. satire, od vulgarne farse, ismijavanja i dosjetki preko profinjena parodiranja pretencioznoga stila, skolastičke logike i retorike, do komedije intrige i karaktera, ciklus je kompendij iskustva komične književnosti u najširem smislu, sinteza (subverzivne) narodne smjehovne kulture srednjovjekovlja i renesanse. Glavno je sredstvo te kulture groteskni realizam, a Rabelaisov je stil vrhunski primjer groteske – zasniva se na stalnom ponavljanju i variranju postupaka preuveličavanja, gomilanja, odn. nabrajanja (epiteta, naslova knjiga, imena, vrsta jela i pića, igara, poslovica), izokretanja, izobličavanja, miješanja nespojivih elemenata, s mnogobrojnim igrama riječima, kalamburima, namjernim lapsusima, neologizmima, anagramima, psovkama, rugalicama. Temeljna se pozornost pridaje jedenju, pijenju, spolnom općenju, tjelesnom izlučivanju i pražnjenju, kao konkretizacijama poništavanja granice unutrašnjeg i izvanjskoga, izvrtanja hijerarhije visokoga i niskoga, miješanja svjetovnoga i crkvenoga, dopuštenoga i zabranjenoga, prikaza cikličnoga procesa oplodnje i umiranja, stvaranja i razaranja, preobrazbe života u smrt i obratno. Remek-djelo »galskoga humora«, ciklus je trajno poticajan i kao jedan od temelja polifonoga romana, razlivene i labave kompozicije, kojemu su temeljna načela narativna parodija i igra.

Citiranje:

Rabelais, François. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/rabelais-francois>.