plinski generator, uređaj za pretvorbu čvrstih goriva u plinovita rasplinjavanjem, tj. izgaranjem uz nedostatno dovođenje kisika. Tijekom XIX. i u prvoj polovici XX. st. plinski generator bio je glavni izvor generatorskih plinova, koji su se dobivali uglavnom iz ugljena, rjeđe iz drva, i koji su se rabili za pripravu rasvjetnog i ogrjevnoga plina. Manji generatori bili su ugrađivani i u vozila (u osobne i teretne automobile te autobuse) u doba nestašice nafte, ponajviše za svjetskih ratova. Uporabom prirodnoga plina primjena im je prestala, da bi se obnovila potkraj XX. st. za rasplinjavanje biomase (drva i poljoprivrednih otpadaka), a istražuje se i mogućnost iskorištavanja industrijskog i komunalnog otpada.
Konstrukcijski se razlikuje plinski generator s istosmjernim, protusmjernim i križnim vođenjem goriva i proizvedenoga plina, pri čem usitnjeno gorivo pri izgaranju gravitacijski putuje kroz cilindrično tijelo generatora od čelika, iznutra obloženo šamotnim ziđem. Za velike kapacitete danas se razvija plinski generator s fluidiziranim slojem (→ fluidizacija), posebno za rasplinjavanje biomase pri kojem nastaje mnogo katrana, koji bi u drugim vrstama generatora uzrokovao zastoj u protoku goriva. Sastav plinovitoga goriva kao proizvoda rasplinjavanja ovisi o parametrima vođenja procesa (temperatura, omjer goriva i zraka, prisutnost vodene pare). Većinom je to smjesa generatorskog i vodenoga plina (miješani plin), koja kao gorive sastojke sadrži ugljikov monoksid (CO) i vodik, a kao balast dušik (iz zraka za izgaranje) i ugljikov dioksid (CO2). (→ generatorski plinovi)
