Pio X., sv. (pravo ime Giuseppe Sarto), papa od 1903. do 1914 (Riese, 2. VI. 1835 – Rim, 20. VIII. 1914). Seoskoga podrijetla, zaređen 1858., mantovskim biskupom postao je 1884., a venecijanskim patrijarhom i kardinalom 1893. Konstitucijom Commissum nobis okončao je miješanje svjetovnih vladara u izbor papa. Ukinuo je zabranu Pija IX. po kojoj katolici ne smiju sudjelovati u političkome životu u Italiji. Nastojao je oko unutarnje reforme Crkve i njezine duhovne obnove. Preuredio je Rimsku kuriju (1908), promicao gregorijansko pjevanje, obavio reviziju rimskoga časoslova i započeo pripremu Zakonika kanonskoga prava (dovršen 1917). Propisao je sustavniju vjeronaučnu poduku i češće primanje pričesti. Brinuo se za američki katolicizam, osobito za misije među južnoameričkim Indijancima. Pokazao je veliko nerazumijevanje za susret kršćanstva s modernim dobom. Enciklikama Vehementer nos i Gravissimi officii (1906) odgovorio je na odvajanje Crkve od države u Francuskoj (1905). Modernizam je osudio dekretom Lamentabili (1907) i enciklikom Pascendi (1907) te uveo antimodernističku prisegu. Utemeljio je Papinsku komisiju za biblijski studij (1907). Osudio je socijalne pokrete demokršćanskog usmjerenja u Italiji (don Romolo Murri) i Francuskoj. Kanoniziran je 1954.
