palatin (srednjovjekovni latinski palatinus: dvorski službenik, prema lat. palatinus: koji se odnosi na carski dvor), naziv za dvorske i pokrajinske dužnosnike od IV. do XIX. st. U kasnoj antici palatini su bili dvorani koji su čuvali palaču rimskog cara i služili mu. U Bizantu, palatin je bio naziv za carskoga dvoranina, u prvome redu za predstojnika carske riznice (ministra financija). Srednjovjekovne germanske i druge države taj su naziv preuzele i preobličile. Najvažniji je bio dvorski palatin (comes palatinus), s visokim dužnostima na kraljevskom dvoru, ali i znatnim sudskim ovlastima; tomu se tipu može pribrojiti župan palatin (juppanus palatinus), koji se javlja u hrvatskim vladarskim ispravama (IX–XI. st.). Pod njemačkim kraljevima iz saske i salijske dinastije (X–XII. st.) dužnost comes palatinus odgovara onoj karolinških missi dominici, kraljevih predstavnika u pokrajinama. Iz takve funkcije razvio se Palatinat Rajne (Rheinische Pfalz), zaseban politički teritorij. U nekim srednjovjekovnim državama palatin je skrbio o kraljevskim pravima i sudovanju u određenoj pokrajini. Služba palatina u Ugarskoj razvila se iz službe dvorskoga palatina; u XII. i XIII. st. palatin dobiva sve izrazitije i šire sudske dužnosti, među kojima i sudovanje po županijama (do XV. st.). Kraljevski dekret iz 1485 (dvojbene autentičnosti) definirao je ovlasti palatina: regent za maloljetnoga vladara i vladavina za vrijeme interregnuma; vrhovna sudska vlast u svim sporovima između kralja i njegovih podanika; vojno zapovjedništvo; čast potkralja (prorex) i vladarova zamjenika (locumtenens). Palatina su birali kralj i sabor, a funkcija mu je bila doživotna. Većina ovlasti ugarskog palatina nije se protezala na hrvatske zemlje, gdje je srodnu dužnost obnašao ban; ipak, od 1439. ugarski palatin sudio je i državljanima hrvatskog kraljevstva ako su u pitanju bili interesi krune. Od 1848. funkcija palatina bila je simbolična, a 1918. je ukinuta.
