Organizacija iseljenika (akronim ORIS), oblici samoorganiziranja hrvatskih iseljenika povratnika između dvaju svjetskih ratova. Glavna zadaća ORIS-a bila je skrbiti o problemima iseljenika povratnika, npr. o pronalaženju zaposlenja, čuvanju i ulaganju ušteđevina. Ostajući zainteresirani za problem iseljavanja, povratnici su radili na održavanju veza s iseljenicima te na uspostavljanju kvalitetne iseljeničke politike i zakonodavstva. Uz Zagreb, najviše organizacija iseljenika bilo je utemeljeno u emigracijskim područjima: Dalmaciji, Hrvatskome primorju i Lici. ORIS je djelovao kroz informativno-posredovne urede u Zagrebu, Splitu, Gospiću, Kotoru i Kraljevici-Crikvenici. Organizirao je iseljeničke konferencije i kongrese, a pozornost javnosti na iseljeničku problematiku nastojala se privući osobito tijekom Iseljeničkoga tjedna. Svoje interese i ideje povratnici su promicali putem glasila Iseljenik (Novi iseljenik, Hrvatski iseljenik) te Iseljeničke biblioteke. Organizacije iseljenika udružile su se od 1928. u Savez organizacija iseljenika (SORIS) sa sjedištem u Zagrebu. Od tada se rad pojačavao; utemeljen je Iseljenički muzej u Zagrebu te se radilo na Domu za ostarjele i iznemogle iseljenike povratnike u Jelsi. Najistaknutiji iseljenički djelatnici u tom razdoblju bili su: M. Marjanović, Fedor Aranicki, I. F. Lupis-Vukić, M. Bartulica, Ambroz Strižić, M. Kolin i dr.
