oltar (latinski altare: žrtvenik), u kršćanstvu, stol na kojem se prinosi euharistijska žrtva, misa; stol Gospodnji. Kroz povijest je poprimao različite oblike. U prvoj Crkvi to je bio obični kućni stol, pokretan i najčešće drven; na freskama u katakombama vidi se često tronogi stolić (tribadion) s okruglom pločom. Dok je na Istoku zadržao kockast oblik i naziv stol (grčki τράπεζα Κυρίου: stol Gospodnji) i bio odijeljen od ostaloga dijela crkve oslikanim ikonostasom, na Zapadu se stalno mijenjao. Početkom IV. st. postao je fiksan i od kamena, a stavljao se nad grob mučenika u apsidi bazilike; od tada je natkriven ciborijem (poslije baldahinom). Od IV. i V. st. oltar je kvadratična ploča, zvana menza (stol), na jednoj ili četiri noge, ili na šupljem zidanom postolju, u otvoru kojeg je bio sarkofag mučenika, a bio je smješten između apside i broda crkve. Od XI. st. pomaknuo se prema dnu apside, a iznad menze, najprije pojedinačno, a od XIV. st. uobičajeno, stavljala se slika ili reljef (retabl), s vremenom u više dijelova (triptih, poliptih); u renesansi se gradio oltar sastavljen od više elemenata, a u sredini menze i ispod glavne slike ili kipa nalazio se tabernakul, za smještaj hostija. Svećenik je na takvu oltaru služio misu leđima okrenut puku; s prednje strane menza se (od XI. st.) često ukrašuje antependijem. Postoje i bočni oltari, smješteni u drugim dijelovima crkve (u pokrajnjim apsidama, kapelama, duž zidova brodova). Nakon Drugoga vatikanskoga koncila u Katoličkoj crkvi oltar se stavlja prema sredini crkve i svećenik služi misu okrenut puku. Evangeličke crkve imaju samo oltarni stol za službu Božju (njemački Abendmahltisch); izbjegava se ukrašivanje oltara. – U drugim religijama mjesto namijenjeno prinošenju žrtava božanstvu naziva se žrtvenik; oltarom se u Rimljana nazivao tek žrtvenik glavnom božanstvu.
