Mozart, Wolfgang Amadeus

ilustracija
MOZART, Wolfgang Amadeus
ilustracija1ilustracija2

Mozart [mo:'cart], (Johann Chrysostom) Wolfgang Amadeus, austrijski skladatelj (Salzburg, 27. I. 1756Beč, 5. XII. 1791). Jedan od trojice glavnih predstavnika bečke klasike. Čini se da je opće i glazbeno obrazovanje dobio od oca Leopolda. Izraziti glazbeni talent pokazao je zarana: počeo je skladati kao petogodišnjak, a godinu dana poslije je, sa sestrom Nannerl (Maria Anna; Salzburg, 30/31. VII. 1751 – Salzburg, 29. X. 1829), svirao čembalo pred bavarskim knezom izbornikom u Münchenu i pred caricom Marijom Terezijom u Beču. Niz turneja toga »čuda od djeteta« započeo je 1763 (Francuska, Engleska, Danska, Nizozemska, Švicarska, Njemačka). U dobi od 13 godina Mozart je već stekao ugled i kao skladatelj i kao interpret. Potkraj 1769. s ocem se prvi put uputio u Italiju (sve do Napulja), gdje je – kao i na ranijim turnejama – nastupao na plemićkim dvorovima i pred papom, skladao simfonije, komorne skladbe, opere (često i po narudžbi), prisustvovao opernim i koncertnim izvedbama, upijajući stilske značajke glazbi pojedinih sredina. Razdoblje intenzivnih turneja završilo je s njegovom adolescencijom 1773. Već 1772. Mozart je stupio u trajnu službu na dvoru biskupa Colloreda u Salzburgu kao koncertni majstor; u to je doba skladao pretežno vokalna crkvena djela, ali je slovio i kao najznačajniji skladatelj instrumentalne svjetovne glazbe. Nezadovoljan svojim položajem i glazbenim ozračjem, 1777. je zatražio razrješenje dužnosti i otputovao s namjerom da nađe novo zaposlenje u povoljnijoj glazbenoj sredini (posebice u Mannheimu), no od početka 1779. ponovno se zaposlio u Salzburgu kao dvorski orguljaš, izvoditelj i skladatelj. Nezadovoljan poslodavcem, u ljeto 1781. prekinuo je službu. Prvi samostalni pijanistički nastup u Beču 1782. obilježio je početak njegova doživotnoga djelovanja u habsburškoj carskoj prijestolnici. Njegovo je najznačajnije djelo toga razdoblja Singspiel (komična opera na njemački tekst s govorenim dijalozima i pjevanim arijama) Otmica iz saraja (Die Entführung aus dem Serail), izvedena 1782. s velikim uspjehom. Ubrzo nakon premijere oženio se Constanzom Weber. Razdoblje 1784–88. bilo je najuspješnije: uz skladanje (glasovirski koncerti, komorne skladbe, arije) često je nastupao, ili na javnim koncertima ili u plemićkim salonima, te privatno podučavao; bečki su nakladnici redovito tiskali njegova djela, a tada je započeo uspješnu suradnju s libretistom L. Da Ponteom, koja je 1786. rezultirala izvedbom opere buffe Figarov pir (Le nozze di Figaro) u Beču, a ubrzo s velikim uspjehom i u Pragu. Po narudžbi praške Opere godinu dana poslije praizvedena je opera Don Giovanni. Nakon očeve smrti (1787), zahvaljujući nemaru vezanom uz financije, unatoč stalnomu prihodu od posla dvorskoga komornoga glazbenika (od 1788), započinje nestabilno razdoblje – česte selidbe, dugovi, nezadovoljstvo povremenim slabijim uspjesima – u kojem su mu pomagali mnogi prijatelji i ljubitelji glazbe, poput mecene Gottfrieda van Swietena. Ipak, posljednje su mu godine bile uspješne: zadnja turneja 1789 (po Njemačkoj), te izvedbe opere buffe Così fan tutte (1790) i posljednje opere Titovo milosrđe (La clemenza di Tito) za prašku krunidbu Leopolda II. (1791). Povremeno je skladao i za susrete masonske lože, kojoj se priključio 1784. Neke masonske ideale izrazio je u Singspielu Čarobna frula (Die Zauberflöte), koju je praizvela glumačka družina Emanuela Schickanedera 1791. Ubrzo je dobio narudžbu grofa Walsegga da sklada Requiem za njegovu nedavno preminulu suprugu, no prije završetka djela shrvala ga je bolest. Prema njegovim skicama misu je dovršio F. X. Süssmayr.

Mozartovo skladateljsko djelovanje obuhvaća crkvenu glazbu (16 misa, rekvijem, misni stavci, druga vokalna i instrumentalna djela), raznovrsnu scensku glazbu (među kojima je 20-ak opera, glazba za igrokaze i dramatske kantate – neke su od njih nedovršene; baleti, mnogobrojne pojedinačne arije, dueti, scene i ansambli uz orkestralnu ili glasovirsku pratnju), manje vokalne forme (pjesme, kanoni) i mnogobrojne orkestralne skladbe (41 simfonija, divertimenti, orkestralni stavci i dr.), plesnu glazbu za različite sastave, koncerte i koncertne stavke, od kojih su neki zagubljeni (27 glasovirskih koncerata, 5 violinskih, 13 koncerata i koncertantnih simfonija za puhaća glazbala), komornu glazbu (pretežito gudačke kvartete i sonate za violinu i instrument s tipkama) te glasovirska djela (sonate, varijacije) itd. Prema izvorima (mnogo podataka potječe iz sačuvane korespondencije) skladao je brzo i lako. Mladenačka djela (do ranih 1770-ih) obilježava jednostavnost, s pretežitim obilježjima ranoga klasicizma, osobito mannheimskog i sjevernotalijanskoga stila, koje je upio na putovanjima, ali i upoznao u rodnome gradu. U 1770-ima Mozart je skladao crkvenu glazbu u skladu sa salzburškom tradicijom, dok se simfonije, serenade i koncerti razlikuju od nje maštovitim rješenjima u pogledu forme, instrumentacije i karaktera. Za vrijeme boravka u Mannheimu i Parizu svoje je skladbe stilski prilagodio tamošnjim ukusima i u njima propitivao mogućnosti različitih ansambala. Kraj toga razdoblja predstavlja opera Idomeneo, najznačajnije djelo nastalo prije njegova konačnoga preseljenja u Beč 1781. Već u toj operi Mozart je pokazao neke osobine poslije izražene i u drugim scenskim djelima: kombinacija tradicionalne forme (u ovom slučaju to je opera seria) obogaćena je utjecajima drugih sredina (francuska opera i Gluckova reformirana opera), što je rezultiralo originalnim rješenjima i vrstom koja se teško uklapa u ondašnje stereotipe. U bečkom razdoblju 1780-ih Mozartova su djela transparentnija i jednostavnija, ali s inovacijama u orkestracijskoj ravnoteži i razrađenosti do detalja, osobito u gudačkim kvartetima koje su potonji kritičari obilježili »klasičnima«, zajedno s istorodnim djelima J. Haydna i L. van Beethovena. U tom su razdoblju nastali mnogi koncerti u kojima Mozart sintetizira elemente sonatne forme te načelâ baroknoga ritornella i tzv. arije da capo. Opere toga razdoblja (osobito Figarov pir i Don Giovanni) obilježava individualnost, ekspresivnost i formalna razrađenost. U simfonijama, na temelju iskustva s koncertom i operom, postigao je nov odnos prema orkestru, u rasponu od grandioznoga simfoničnoga do intimno-komornoga zvuka i teksture s individualnim profiliranjem svake od njih (npr. »Praška« simfonija, simfonija »Jupiter« itd.). U kasnim djelima (1789–91), npr. u kvintetima, takav je stil još dotjeraniji i razrađeniji. Djelatnost je usredotočio na tri različita žanra – Singspiel, opera seria i misa za mrtve – koji su na prvi pogled sasvim različiti u koncepcijama i heterogeni u mnogim elementima, no ipak pokazuju zajedničke osobine u provođenju načela kontrastiranja. U Čarobnoj fruli to je suprotstavljanje duboko misaonih i lepršavih, gotovo trivijalnih dijelova, u Requiemu homofonskih ili akordskih nasuprot kontrapunktskim i fugiranim stavcima. Ubrzo nakon smrti, Mozartova je glazba prepoznata kao iznimna i vrijedna pa se uz vrhunska djela J. Haydna i L. van Beethovena ubraja u vrhunce bečke klasike. Već na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. bila je proširena i izvan lokalnoga kruga tako da su mnoge Mozartove skladbe (u rukopisnim prijepisima i prvim izdanjima) pronađene i u hrvatskim glazbenim zbirkama.

Citiranje:
Mozart, Wolfgang Amadeus. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 8. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42182>.