TRAŽI DALJE:
STRUKE:

modernizam

modernizam (francuski modernisme, od moderne: nov, suvremen).

1. Nastojanja u katoličkoj teologiji i filozofiji potkraj XIX. i početkom XX. st. što su, nasuprot službenoj Crkvi i novoskolastici koju je zagovarala, težila za obnovom kateheze, socijalnoga nauka te za usklađenjem crkvenoga nauka sa zahtjevima modernoga vremena. Svrha tih nastojanja bila je uskladiti katoličke dogmatske formulacije s kritičkim zahtjevima moderne misli, vodeći računa o povijesnoj znanosti, postkantovskoj filozofiji, evolucionizmu i modernoj psihologiji. Modernizam je imao dosta pristaša u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, SAD-u i Engleskoj (Lucien Laberthonnière, A. Loisy, Ernesto Buonaiuti, Ronaldo Murri, A. Fogazzaro, James Gibbons, George Tyrrell). Osudio ga je papa Pio X. dekretom Lamentabili (Sažaljenja dostojno…, 1907), u kojem je osuđeno 65 »modernističkih« propozicija, te enciklikom Pascendi… (Pasući…, 1907). Radi suzbijanja modernističkih shvaćanja, uvedena je 1910. »antimodernistička prisega«. Tako je došlo do snažne krize u Katoličkoj crkvi i do sporenja između modernista i integrista. Drugi vatikanski koncil u svojim je dokumentima umnogome ublažio te sporove.

2. U širem smislu, posljednja velika epoha u društveno-političkoj i kulturnoj povijesti Zapada, koja je počela potkraj XVIII. st. i trajala do nastupa postmodernizma u drugoj polovici XX. st. Ona među ostalim označuje bitnu prekretnicu u shvaćanju uloge i statusa književnosti. Kao umjetnički način ophođenja sa stvarnošću suprotstavljen praktičnoj i znanstvenoj racionalnosti, književnost se osamostaljuje, institucionalizira te uz ostale umjetnosti postaje predmetom novonastale filozofijske discipline, estetike. Razvija se i književna kritika, kao osobita sastavnica njezina sve složenijega tržišnoga pogona. Zbog istaknute uloge koju je imala u nastanku nacionalnih država književnost se drži nacionalnim dobrom pa postaje predmetom povijesnog i teorijskoga proučavanja, a zatim i dijelom obvezatnog obrazovanja. Pisci koji od romantizma smatraju sebe modernima odbacuju transcendentalni ideal ljepote i poetiku oponašanja tradicionalnih uzora slijedeći načelo inovacije i izvornosti kao nit vodilju umjetničkog stvaranja. To se međutim odnosi samo na vrijednu umjetničku književnost, koja se od kraja XVIII. st. počela odvajati od konzumentske, trivijalne književnosti. Pojam modernizma u književnosti zato uglavnom označuje one tendencije unutar njezina umjetničkog ogranka koje polemički ističu svoju modernost s obzirom na književnu tradiciju. Takva se književnost međutim u isti mah ograđuje i od senzacionalističke masovne kulture te utilitarizma kapitalističke civilizacije. Posljedica je tako složenoga stanja nastanak mnogobrojnih književnih pokreta, koji sežu od larpurlartizma do angažirane književnosti, i odatle se objašnjavaju njihovi često međusobno teško pomirljivi programski opisi vlastite umjetničke prakse. Koliko god dakle u cjelini bila antitradicionalna, svaka je pojedina vrsta modernističke književnosti ovisna o poznavanju specifičnih institucijskih okolnosti i tradicije koju odbacuje ili inovira.

No modernizam se kao razdoblje može odrediti i u nešto užem smislu. Pod utjecajem britanske i angloameričke književnopovijesne terminologije taj se naziv u drugoj polovici XX. st. ustalio za razdoblje koje u književnosti Zapada potkraj XIX. st. smjenjuje realizam, a u drugoj polovici XX. st. prestaje s postmodernizmom. Općenito, ni početak ni kraj modernističkoga razdoblja nisu nedvosmisleni. Tako se modernističke tendencije izražene u stvaranju niza kanoniziranih pisaca počinju javljati već u romantizmu ili barem od sredine XIX. st., kada je francuski pjesnik Ch. Baudelaire razvio prvu koncepciju estetičkoga modernizma. S druge pak strane može se reći da modernizam nije završen jer je postmodernizam samo još jedan u nizu antitradicijskih projekata moderne književnosti kojemu je upravo modernizam tradicija što ju odbacuje. Kao najvažnija obilježja modernističkoga razdoblja navode se njegov međunarodni, kozmopolitski značaj te razmjena tehnika među različitim umjetnostima, a u književnosti formalni eksperimenti i prekoračenje žanrovskih granica. Ali nije riječ o jedinstvenome, nego o pluralnome razdoblju kojemu je svojstven upravo izostanak krovne koncepcije književnoga stila ili ukusa. Zato je osim radikalizacije antitradicijskoga načela inovacije teško navesti zajednički nazivnik različitih smjerova modernističke književnosti. U manje radikalnoj mjeri takvo je pak načelo svojstveno cjelokupnoj umjetničkoj književnosti najšire shvaćene modernističke epohe.

Unatoč tim unutarnjim razlikama ne izostaju pokušaji da se sastavi kanon modernističkih pisaca čija djela kao da pokazuju neku općenitu žanrovsku srodnost (u pjesništvu S. Mallarmé, G. Apollinaire, A. Rimbaud, T. S. Eliot, E. Pound, F. García Lorca, G. Benn, R. M. Rilke i dr., a u Hrvatskoj M. Krleža, A. B. Šimić, T. Ujević, V. Parun, J. Kaštelan, S. Mihalić; u prozi M. Proust, J. Joyce, V. Woolf, T. Mann, F. Kafka, W. Faulkner i dr., a u Hrvatskoj Krleža, P. Šegedin, R. Marinković, S. Novak i dr.). Pisci modernizma za teme odabiru nova iskustva života u modernim gradovima, iskazujući oduševljenje modernim dobom brzih promjena ili osudu novoga masovnog i otuđenoga društva. Slobodni stih i hermetična slikovnost postaju zaštitnim znakom modernističkoga pjesništva. U gesti otpora prema kapitalističkoj industriji književnosti razvija se koncepcija apsolutne autonomije pjesništva (larpurlartizam). Modernistička proza inovacijom forme (nepouzdani pripovjedač, fokalizirano pripovijedanje, slobodni neupravni govor, unutarnji monolog, tehnika struje svijesti) razbija kronologiju realističkoga prikaza i uvlači čitatelja u teško razumljiv tekst protkan mnogobrojnim intertekstualnim aluzijama. U dramskoj književnosti modernizma također se javljaju izrazite tendencije prema razaranju dramske strukture svojstvene europskoj tradiciji još od antičke tragedije i komedije. Tako lirska drama M. Maeterlincka, W. B. Yeatsa, Garcíje Lorce, T. S. Eliota, kazalište apsurda S. Becketta i E. Ionesca, epsko kazalište B. Brechta, filozofska drama A. Camusa i J. P. Sartrea itd. svaki na svoj način prevrjednuju i mijenjaju koncepciju dramskoga razvoja radnje, junaka ili dijaloga.

U hrvatskoj književnoj historiografiji modernizam je oznaka za književnost nakon 1914., kada prestaje razdoblje moderne, odn. fin de sièclea (impresionizam, simbolizam, secesija, naturalizam).

3. U likovnim umjetnostima XX. st. težnja da se umjetnost odvoji od tradicijskih, povijesnih i konvencionalnih akademskih oblika i načina te da se pokuša stvoriti umjetnost koja bi bila u suglasju sa socijalnim, ekonomskim i intelektualnim promjenama u društvu. (→ moderna arhitektura; moderna likovna umjetnost)

Citiranje:
modernizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 25. 1. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41465>.