minobacač, topničko oružje s kratkom cijevi iz koje se ispaljuje projektil (minobacačka mina) pod kutom od 45° do 85°. Služi za uništavanje žive sile, vatrenih sredstava i utvrđenih objekata, koji zbog strme putanje mine mogu biti i duboko zaklonjeni na nagibima ili u udubljenjima. Sastoji se od glatke ili ižlijebljene cijevi sa zadnjakom, ciljničke sprave, lafeta s mehanizmom za određivanje pravca i visine te od podloge na koju se pri ispaljenju mine prenosi udarac. Kalibar minobacača obično je 60 mm (domet do 2500 m), 80 mm (domet do 4850 m) i 120 mm (domet do 6340 m). Mina za minobacač sastoji se od tijela (košuljice) s eksplozivnim punjenjem, upaljača, barutnoga punjenja i kapsule. Kako bi se osigurao pravilan let mine prema cilju, kod minobacača s glatkom cijevi mina ima ugrađena i stabilizacijska krilca, a kod minobacača s ižlijebljenom cijevi, stabilizacija se postiže rotacijom mine oko uzdužne osi. Za povećanje dometa minobacača služe mine s pojačanim barutnim punjenjem.
Minobacač su prvi put upotrijebili Rusi pri obrani Port Arthura u Rusko-japanskom ratu 1904–05., kada zbog blizine rovova nije bilo moguće protivnika gađati topništvom bez opasnosti za vlastite vojnike. Nijemci su ga do poč. I. svj. rata usavršili, uvevši u naoružanje 1910. teški minobacač kalibra 250 mm (domet 420 m, mina od 50 kg), a 1913. i srednji minobacač kalibra 170 mm (domet do 900 m, mina od 17 kg), te su ih u rujnu 1914. uporabili u rovovskome ratu na zap. bojištu. Zbog učinkovitosti minobacača, uvele su ga i ostale vojske, pa je masovno korišten u II. svj. ratu, u ratovima u Koreji, Indokini i Alžiru. Danas je minobacač zbog male mase, velikog polja djelovanja, laka i brza odabira položaja i laka rukovanja uobičajeno oružje za vatrenu potporu pješačkim postrojbama. Slabe su strane minobacača mali domet, veliko rasipanje pogodaka, dugi let mine i njezina slaba probojna moć.