STRUKE:

Miletić, Oktavijan

ilustracija
MILETIĆ, Oktavijan, prizor iz filma Lisinski, 1944.

Miletić, Oktavijan, hrvatski filmski redatelj, snimatelj i scenarist (Zagreb, 1. X. 1902Zagreb, 17. VIII. 1987). Sin Stjepana Miletića. Od najranijega djetinjstva zainteresiran za film, nakon I. svjetskog rata u Beču bio volonter režije (Hans Homma). U Zagrebu je radio u zastupništvu francuskoga filmskog poduzeća Pathé te počeo 1926. amaterski snimati kratkometražne igrane i dokumentarne filmove. Do 1931. snimao nepretenciozne filmove s obilježjima obiteljskih i putopisnih filmova, namijenjene najužem krugu znanaca. Ti su filmovi imali i karakter vježbe, a u njima je jasna težnja prema fabularnome filmu i ismijavanju tadašnjih filmskih stereotipa iz kriminalističkih filmova, filmova strave i melodrama, uglavnom onih njemačke proizvodnje. Žanrovski utjecaj njemačkog filma i osobito ekspresionističke fotografije zamjetljiv je i nakon 1932., kada rastu njegove ambicije; kao potpuni autor (scenarist, redatelj i snimatelj) realizirao je kratkometražne filmove koji su mu donijeli ugled utemeljitelja filmske umjetnosti u Hrvatskoj: Ah, bješe samo san (1932), nagrađen na natječaju Photokino-Verlaga u Berlinu, Poslovi konzula Dorgena (1933), nagrađen na međunarodnome natječaju u Parizu (ocjenjivačkomu sudu predsjedao je Louis Lumière), Strah (1933), Faust (1934), nagrađen na Sveslavenskome natječaju u Zagrebu i na prvome natječaju Međunarodnoga saveza filmskih amatera 1935. u Barceloni, Zagreb u svjetlu velegrada (1934), Nocturno (1935), koji je dobio prvu nagradu na IV. venecijanskom bijenalu (1936), i Šešir (1937), njegov prvi ozvučeni film. Neki od tih filmova prikazivani su na repertoaru, a dio je otkupljen i prikazivan u inozemstvu (Pragu, Budimpešti, Berlinu, Beču). Za NDH realizirao je dokumentarni (tzv. Kultur-film) Barok u Hrvatskoj (1942) te prvi hrvatski cjelovečernji zvučni igrani film Lisinski (1944), melodramsku biografiju skladatelja prve hrvatske opere. Nakon II. svjetskog rata ograničio se na snimateljski rad te je snimio neke od prvih jugoslavenskih dokumentarnih filmova, prvi poslijeratni igrani film hrvatske produkcije Živjeće ovaj narod (1947) Nikole Popovića te kao direktor fotografije u više filmova Fedora Hanžekovića, Vatroslava Mimice, Branka Belana, Dušana Makavejeva i Ante Babaje, u čijem je filmu Carevo novo ruho (1961) došlo do izražaja njegovo nagnuće prema eksperimentu (film je snimljen fotografskom tehnikom tzv. visokoga ključa). Potkraj karijere režirao je dva dokumentarna filma: Juraj Dalmatinac (1977) i Talijin trag (1978). Hrvatsko društvo filmskih kritičara njemu u čast svoje je godišnje nagrade za najbolje filmove (utemeljene 1991) nazvalo »Oktavijan«. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1967).

Citiranje:
Miletić, Oktavijan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 12. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40855>.