struka(e):

metafizika (grčki τὰ μετὰ τὰ φυσιϰά: iza spisa fizike), temeljna filozofska disciplina koja raspravlja o onome što prelazi osjetilno iskustvo, o onom nadosjetilnom, prekosvjetnom, posebičnom i transcendentnom. Već od predsokratovaca ona se (dakako ne pod tim imenom) može razumjeti kao filozofsko istraživanje o prvim i temeljnim počelima i uzrocima svega postojećega. U njoj su zato ukorijenjene sve druge filozofske discipline. Andronik s Roda prvi je upotrijebio taj naziv kao oznaku za Aristotelove spise koji dolaze iza Fizike, no u to je posumnjao već I. Kant. Najnovija istraživanja pokazuju da se ta riječ po prvi put ipak može posvjedočiti kod Nikole Damaščanina, dakle u drugoj polovici I. st. pr. Kr., kod kojega se upravo prikazuje aristotelovski put spoznaje od fizičkoga k metafizičkomu znanju.

Metafizika se često kao naziv upotrebljavala i za filozofiju uopće, pa i kao sinonim za ontologiju, a posebno se njome označava težnja da se spekulativno dođe do apsolutne istine o bîti svijeta i života, da se spozna prekosvjetnost, sve što je iznad ili iza prirode, pravi, nepromjenljivi i istiniti bitak svega opstojećega. Tako su nekad uobičajena metafizička pitanja bila pitanja prve supstancije, kozmološko pitanje o počelu, pitanje Božjega opstojanja, slobode volje, preegzistencije ili besmrtnosti duše, problem bitka, determinizma i indeterminizma itd. U najvećem broju sistematizacija metafizika obuhvaća ontologiju, kozmologiju, psihologiju i teologiju.

Aristotelova Metafizika, kao skup spisa posvećenih »prvoj filozofiji«, dugo je vremena bila i glavni predmet ispitivanja te filozofske discipline. Za Aristotela je »prva filozofija« (πρώτη φιλοσοφία) najprije ljubav prema »mudrosti« (σοφία), kao ljubav prema jasnu uvidu poradi uvida samoga (ϑεωρία). Ona dakle nije nikakva uputa za konkretno ljudsko djelovanje, nego je mudrost stjecanja utemeljena i obrazložena znanja poradi njega samoga. Mudar je onaj tko poznaje samu stvar i njezine uzroke i tko se, polazeći od toga znanja, može u konačnici uzdignuti do spoznaje prvog (neprouzročenoga) uzroka svega bivstvujućega, do nepokretnoga pokretala svega pokretnoga. U tom smislu metafizika je kao prva filozofija ista po rangu s fizikom i matematikom, ali se od njih razlikuje po tom što ne ostaje kod spoznavanja uzroka i zakona koji vladaju u svijetu, nego upravo nastojanjem oko spoznaje prvoga, neprouzročenog uzroka prekoračuje sve što je dano unutar osjetilno spoznatljiva svijeta. Zbog toga je jedino ona u navlastitom smislu slobodna, jer njezino spoznavanje nije uvjetovano nikakvom izravnom svrhom. Tu svoju slobodu metafizika ozbiljuje spoznajom krajnje svrhe svega bivstvujućega, onoga božanskoga, što je zadaća teologije, koja se u Aristotela nikako ne smije razumjeti u suvremenom značenju te riječi.

Baštineći prije svega arapsku recepciju Aristotela, Toma Akvinski u svojim komentarima Aristotela izlaže vlastito razumijevanje metafizike kao »božanske znanosti« (scientia divina). Metafizika je za nj najumnija znanost zato što se ona ne zasniva na izravnom iskustvu, nego na poznavanju uzroka svega iskusivoga, a time i na poznavanju onoga najopćenitijega, ali se ona u tom znanju ne može bez objave uzdignuti do Boga. To objavljeno znanje ili naravno svjetlo objave (lumen fidei) mora prethoditi metafizičkomu tijeku spoznavanja, inače se ono nikada ne bi moglo uzdignuti do spoznavanja uzrokâ (tzv. teorija dvaju katova). Dok je kod Aristotela teologija vrhunac metafizičkoga tijeka spoznavanja, kod Tome Akvinskoga objava i njezino teologijsko razumijevanje postaju nužnim uvjetom metafizičke spoznaje.

Nakon Nikole Kuzanskoga i njegova posljednjega pokušaja pomirbe (srednjovjekovno razumljene) metafizike i prirodnih znanosti, R. Descartes dodjeljuje metafizici metodičku ulogu: ona kao znanost o istini treba u njegovu sustavu znanosti ispitati uvjete i valjanost spoznaja svake pojedinačne znanosti. Nasuprot njemu, T. Hobbes, J. Locke i drugi engleski filozofi druge polovice XVII. st. u skeptičkom pogledu svode temeljna metafizička pitanja na jezična pitanja te samu metafiziku – vraćajući se F. Baconu – vraćaju na temeljna pitanja empirijskoga svijeta i njegove spoznatljivosti. Slično Descartesu, G. W. Leibniz nastoji ponovno smjestiti metafiziku u sustav znanosti razumijevajući ju kao znanost o bestjelesnim stvarima i o duši, ali pritom temeljne metafizičke probleme nastoji prevesti u matematičke, zbog čega metafizika kod njega ostaje dijelom bliska logici, a dijelom se pretvara u naravno bogoslovlje ili u teorijski dio nauka o moralu.

Za razvoj novovjekovne i suvremene metafizike vrlo je značajna Wolffova podjela filozofije na naravno bogoslovlje, psihologiju i fiziku ili na ontologiju, pneumatiku i opću kozmologiju, tako da ontologija zauzima mjesto metafizike i ona je prva filozofija (philosophia prima), koja u spoznaji ne poznaje nikakve granice.

Kritički se povratak metafizici, koja ponovno dolazi na mjesto ontologije, dogodio kod I. Kanta. Temeljni problem tradicionalne metafizike Kant vidi u njezinu nastojanju oko neprestana prelaženja svih granica iskustva, čime ona sama izmiče svakomu korektivu »čistoga razuma«. Ona se zato zasniva na dogmatizmu čistoga uma, tj. na »mašti«, jer um tijekom spoznavanja i izgradnje svojih pojmova ne potrebuje nikakvo ispunjenje putem zorova pa ti pojmovi ostaju s obzirom na navodno spoznatu zbiljnost prazni, čisto umišljeni, a zorovi slijepi, tj. bez svojega umnoga posredovanja i sjedinjavanja u pojmu. I Kant se zato u svojoj transcendentalnoj filozofiji vraća ontologiji kao »specijalnoj metafizici«, tj. kao nauku o neposrednim predmetima ljudskoga iskustva i o njihovoj spoznatljivosti unutar prostora i vremena kao apriornih formi zornosti.

Polazeći od temeljne pretpostavke da ništa nije u osjetilu što prethodno nije bilo u umu, G. W. F. Hegel, suprotno Kantu, smatra metafiziku ne samo mogućom nego i nužnom, jer samo ona može prikazati Boga u njegovoj vječnoj bîti prije stvaranja svijeta i svakoga konačnoga duha. Budući da se metafizika u tom smislu razumije kao znanost sebepoimajućega pojma, tj. pojma koji kroz svijet i povijest dolazi do samoga sebe, tu zadaću u Hegelovu sustavu filozofijskih znanosti preuzima njegova Znanost logike.

Nakon njemačkog idealizma metafizika postaje predmetom radikalne kritike kod A. Schopenhauera na jednoj i K. Marxa na drugoj strani. Metafizika je čovjekova »izvorna potreba« (A. Schopenhauer), potreba za sigurnošću, zaštićenošću i prikrivanjem vlastite slabosti i nemoći (F. Nietzsche). Ona čini svijet pukom »predodžbom«, umišljajem o toj zaštićenosti. Kao takva, ona je izvor religija, koje nisu ništa drugo nego »opijum za narod« (K. Marx), odvraćanje pogleda od čovjekovih zbiljskih problema. Zato Nietzscheov »nadčovjek« nije ništa drugo nego čovjek koji je prevladao sve metafizičke tlapnje, koji umjesto nadosjetilnom i vječnom ostaje vjeran svojemu životu i njegovoj jedinoj izvjesnosti s potpunom nemogućnošću posjedovanja apsolutnoga znanja ili posljednje izvjesnosti o onostranom.

Te je postavke do kraja radikalizirala filozofija egzistencije (S. Kierkegaard, K. Jaspers, M. Heidegger i J.-P. Sartre) smatrajući da čovjek nije ništa drugo nego svoj vlastiti nabačaj, projekt (Sartre), koji tek u činu izvršenja konačne vlastite egzistencije istodobno iskušava i smisao vlastitoga bitka (M. Heidegger). U odnosu na takvo razumijevanje egzistencije tradicionalna metafizika nije ništa drugo nego zaborav bitka bivstvujućega, tj. ona u svojem razmatranju bića kao bića (ontologija) nikada nije pitala o bitku bivstvujućega i o njegovu smislu. Zato Heideggerova fundamentalna ontologija postavlja sebi najprije zadaću pokazivanja onih postaja u povijesti zapadne metafizike na kojima je došlo do zaborava bitka, kako bi u drugom koraku izvršila radikalno prevladavanje metafizike, tj. njezino vraćanje u obzor izvornoga mišljenja. Pritom se pokazuje da se tradicionalna metafizika u cijelosti temelji na tzv. »predočujućem mišljenju«, tj. na onoj vrsti mišljenja koje sve, biće, čovjeka i Boga, čini predmetom svojega poimanja i suđenja, tako da se bitak u svojoj transcendenciji uvijek nanovo svodi na biće, tj. na objekt znanstvenoga istraživanja.

Usporedno s razvojem filozofije egzistencije, već je tzv. Bečki krug, s R. Carnapom na čelu, pokušao pokazati besmislenost metafizičkih pitanja i to putem logičke analize jezika. To je radikalni izraz dobilo u analitičkoj filozofiji, posebice kod P. F. Strawsona, koji smatra da naši iskazi o svijetu nisu ništa drugo nego pokušaji opisivanja svijeta koji u jednoj zajednici istraživača nastoje da za određeno vrijeme budu argumentativno prihvatljivi. To znači da ne postoji nikakva metafizička istina, već postoje samo naša uvjerenja o konzistentnosti (logičkoj dosljednosti i smislenosti) opisanoga i iskazanoga. No, možda je ipak najradikalniju kritiku metafizike izrekao T. W. Adorno u svojoj knjizi K metakritici spoznajne teorije tvrdeći da su temeljno metafizičko pitanje, pitanje o izvoru, nastojali ozbiljiti nacisti, tako da po njem temeljna metafizička pitanja mogu postati predmetom i takvih ideologija.

Citiranje:

metafizika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/metafizika>.