struka(e):
Mašić, Nikola
hrvatski slikar
Rođen(a): Otočac, 28. XI. 1852.
Umr(la)o: Zagreb, 4. VI. 1902.
ilustracija
MAŠIĆ, Nikola, Ljetna idila, Zagreb, Nacionalni muzej moderne umjetnosti
ilustracija
MAŠIĆ, Nikola, Slikar u bari, oko 1878., Zagreb, Nacionalni muzej moderne umjetnosti

Mašić, Nikola, hrvatski slikar (Otočac, 28. XI. 1852Zagreb, 4. VI. 1902). Slikar akademskog realizma koji je svojim plenerističkim skicama među prvima najavio hrvatski modernizam.

Münchensko školovanje i slikarski početci

Podrijetlom iz imućne trgovačke obitelji. Nakon rane smrti roditelja, o njemu i bratu blizancu Aleksandru, poslije također slikaru, brinuli su se skrbnici. Slikarstvo je isprva studirao na akademiji isprva u Beču 1872., ali je nezadovoljan programom iste godine prešao u München, gdje je do 1877. učio kod Otta Seitza, Alexandera von Wagnera i Wilhelma Lindenschmidta ml., prihvativši akademski realizam te stekavši znanje za izradbu velikih figuralnih kompozicija.

Na način starih majstora suženom tamnom i tonski diferenciranom gamom slikao je uglavnom psihološke portrete (Portret žene sa čipkastom kapom, 1877., NMMU), u kojima je provodio maksimalnu redukciju detalja svodeći ih na suštinu, što obilježava i kasnije portrete (Portret djevojčice, 1881–82., NMMU), kao i mrtve prirode, slikane deskriptivno izražajnom polikromijom (Lovačka mrtva priroda s fazanom, 1879., MUO). Istodobno je, inzistirajući na etnografskim detaljima, na specifičan način prikazivao pripadnike različitih rasa i nacija (Bošnjak na odmoru, 1876., NMMU), dok egzotizirana razgolićenost na prikazu Romkinje (Ciganka, 1876., NMMU) upućuje na znatan odmak od uobičajene reprezentacije.

Talijanski i posavski intermezzo

U Parizu 1878. pohađa Académie Julian kod Williama Bouguereaua i posjećuje svjetsku izložbu na kojoj ga se osobito dojmio japanizam i orijentalni žanr Mariàa Fortunyja. Sljedeće godine kao cijenjen i popularan slikar dobiva atelje u Münchenu, gdje i izlaže na međunarodnim izložbama (1879., 1883). Boravio je 1880. u Napulju i na otoku Capriju gdje, spajajući doživljaj južnotalijanskoga podneblja i atmosfere svjetla s iskustvima napuljske slikarske Scuole di Posillipo, u pleneru stvara brojne skice i studije, predloške za buduće slike. Istom konceptu povratka prirodi, nastalom na prosvjetiteljskim i aristotelijanskim zasadama te pozitivističkom zanimanju za znanstvena istraživanja, što dovodi do istiskivanja mitološkoga i historijskoga u korist pejzažnoga i žanr-slikarstva, pribrajaju se i radovi nastali u Posavini. Slika elemente pejzaža (Oblaci nad nizinom / Iznad Save i Obala, NMMU), povrće (Bundeve, 1878), motive arhitekture i plovila (Savska lađa, 1878., Kuća na Capriju, Vrt u Capriju / Kamena klupa, Pergola, 1880., NMMU) te brojne domaće životinje (Magarac, 1880., Praščići, NMMU), posebice zainteresiran za njihovu anatomiju i pokret, istaknuvši se kao jedan od najranijih i najvrsnijih hrvatskih animalista. Budući da su ta djela predstavljala radni materijal, podsjetnik za rad u atelijeru, oslobođena su akademskih konvencija te se odlikuju osobitom svježinom izraza, mrljastim potezom, reduciranom predmetnošću i svijetlim koloritom s luminističkim efektima kojima se povremeno približava spektralnoj analizi. Zbog očigledne veze s impresionističkim i modernim idejama Vlaho Bukovac ih je htio izložiti na umjetničkoj izložbi 1894., no Mašić je zbog svog tradicionalnoga i akademskoga opredjeljenja to odbio, smatrajući ih nezavršenim radovima. Neke od tih skica razvio je u autonomna ostvarenja (Na Savskoj obali, 1878., Djevojka s kokošima, 1881. i Slikar u bari, NMMU).

Folkloristički žanr-pejzaži

Proslavio se velikim žanr-kompozicijama u pejzažu (Guščarica na Savi, 1880–81. i Ljetna idila, 1883., NMMU) na kojima u vodoravno izduženome panoramskome formatu donosi »narativni« prizor s likovima iz seljačke svakodnevice, najčešće lijepim djevojkama smještenima u lokalni krajolik. Te deskriptivne slike, koje se odlikuju anegdotalnošću i polikromijom, obogaćuje detaljima biljnog i životinjskog svijeta, čime postiže dekorativnost i dopadljivost, dok dijelove posvećene pejzažu ostavlja sažetima, pokazujući izniman, ali nikad do kraja razvijen modernistički kapacitet. Vješto spojivši lokalni krajolik s uljepšanim i idealiziranim likovima u narodnim nošnjama, stvorio je svojevrstan eskapistički prostor privlačan građanskomu sloju, pogotovo bogatoj bečkoj klijenteli, kao egzotični prikaz »austrijskog Orijenta« koji poziva na povratak neiskvarenoj prirodi. Unatoč činjenici da se uklapaju u orijentalistički kulturni trend tada raširen u zapadnome kulturnome krugu, te su sentimentalne pastoralne idile izražene sceničnosti, tipskih fizionomija i izvještačenih kretnji označile moderniji prikaz hrvatskoga pejzaža i ljudi temeljen na realističkoj opservaciji. Sličan spoj orijentalizma i romantičnog nacionalizma rezultirao je i slikom Ličanin (1880–81., NMMU) u kojoj je, unatoč folklornom aranžiranju i deskriptivnosti, uočljiva portretna intuicija i sklonost socijalnoj opservaciji.

Povratak u Zagreb i ostala područja djelovanja

Zbog oslabljenog vida 1884. vraća se u Zagreb, gdje je radio kao učitelj crtanja u Obrtnoj školi i držao atelijer u Berislavićevoj ulici 17. Od 1894. bio je ravnatelj Strossmayerove galerije, u okviru koje je utemeljio knjižnicu te zbirke bakroreza, fotografija i reprodukcija. Sudjelovao je na ranim izložbama novoosnovanoga Društva umjetnosti u Zagrebu (1879., 1891), na godišnjim i međunarodnim izložbama u Beču (1879., 1881., 1882., 1885), Milenijskoj izložbi u Budimpešti (1896), Međunarodnoj izložbi u Kopenhagenu (1897) i Svjetskoj izložbi u Parizu (1900). Radio je i na ikonostasu grkokatoličke crkve u Zagrebu (1886). Sudjelovao je ilustracijama u knjizi Slava preporoditeljem (s bratom Aleksandrom, 1885) i hrvatskom dijelu monografije Die Österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild (1902) te mnogobrojnim stranim časopisima (Paris illustré, Revue illustrée, Die Kunst für Alle, Zlatá Praha). Blokovi i bilježnice sa skicama antičkih kipova, krokijevskim karikaturama te velikim brojem crteža muških aktova sačuvani su mu u Kabinetu grafike HAZU-a u Zagrebu.

Monografiju o njemu napisao je Matko Peić 1957., a retrospektivne izložbe priređene su mu u Galeriji SANU-a u Beogradu 1975. i u NMMU-u u Zagrebu 2018.

Citiranje:

Mašić, Nikola. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/masic-nikola>.