struka(e): |

Licija ili Likija (grčki Λυϰία, Lykía, latinski Lycia), antička pokrajina na jugozapadnoj obali Male Azije, između zaljevâ Fethiye i Antalya. Oko polovice VI. st. pr. Kr. došla je pod vlast Perzijanaca. U IV. st. pr. Kr. osvojio ju je Aleksandar III. Veliki; poslije je potpala pod vlast Seleukida. Polovicom II. st. pr. Kr. Rimljani su je priznali kao slobodan savez 23 grada sa sjedištem u Ksantu. U I. st. Licija i susjedna Pamfilija postale su rimskom provincijom. – Spomenici najstarije kulture Licijaca pećinski su grobovi (Pinara, Mira) i grobovi izgrađeni na slobodnome prostoru (tzv. spomenik harpija u Ksantu, V. st. pr. Kr.). Oni oponašaju u kamenu oblike prastarih licijskih kuća, izgrađenih u drvu. Postupno se na licijskim grobnim spomenicima i na njihovoj figuralnoj dekoraciji (redovito u vezi s posmrtnim kultom) očitovao sve jači grčki, jonski utjecaj. Među najstarije takve spomenike ubraja se tzv. Lavlji grob u Ksantu iz sredine VI. st. pr. Kr. Jak jonski utjecaj pokazuje i tzv. spomenik nerejida iz Ksanta (IV. st. pr. Kr.).

Jezik

Licijskim ili likijskim nazivaju se dva blisko srodna jezika anatolijske grane (južna anatolijska skupina) indoeuropske jezične porodice. Razlikuju se licijski A i B (potonji je poznat i pod imenom milijski). Oba su se jezika govorila u I. tisućljeću pr. Kr. na jugozapadu Male Azije. Licijski jezici vjerojatno su se razvili iz nekoga jezika koji je u dijalektalnom smislu bio vrlo blizak luvijskomu, ili čak iz nekoga luvijskog dijalekta. Pisali su se alfabetom koji je bio vrlo sličan grčkomu pismu, a na njima je sačuvano oko dvjesto natpisa (uglavnom epitafa), većinom iz IV. st. pr. Kr. Najdulji je natpis na licijskome B »Stela iz Ksanta«, koja sadrži više od tisuću riječi.

Citiranje:

Licija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/licija>.