struka(e):

arbitraža (franc. arbitrage iz lat. arbitrari: smatrati, suditi), rješavanje spora koji su stranke svojim ugovorom povjerile arbitražnom, izbranom sudu (tijelo sastavljeno od jedne osobe, arbitra pojedinca, ili više osoba, arbitražno vijeće), izuzimajući ga iz nadležnosti državnoga suda. Dobrovoljnu arbitražu treba razlikovati od tzv. prisilne arbitraže (engl. compulsory arbitration), čija se obvezatnost strankama nameće zakonom.

Arbitraža je kao alternativni način rješavanja sporova prihvaćena u gotovo svim zemljama svijeta i njezina se primjena sve više širi, osobito na području međunarodnih trgovačkih odnosa, gdje je ona bitno pridonijela nastajanju autonomnog prava međunarodne trgovine (lex mercatoria). To je olakšano približavanjem i ujednačavanjem pravnog uređenja međunarodne trgovačke arbitraže. Do toga je došlo prihvaćanjem multilateralnih arbitražnih konvencija, među kojima treba istaknuti Ženevski protokol o arbitražnim klauzulama iz 1923., Ženevsku konvenciju o izvršenju inozemnih arbitražnih odluka iz 1927., Newyoršku konvenciju o priznanju i izvršenju inozemnih arbitražnih odluka iz 1958., Europsku konvenciju o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži iz 1961. i Washingtonsku konvenciju o rješavanju investicijskih sporova između država i pripadnika drugih država iz 1965., kojih je i Hrvatska država ugovornica. Važnu ulogu u tom procesu harmonizacije ima i Komisija Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (engl. United Nations Commission on International Trade Law – UNCITRAL), osobito njezin Model zakon o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži iz 1985 (engl. Model Law on International Commercial Arbitration), koji sve više zemalja u svijetu uzima kao osnovu za uređenje svojega arbitražnoga prava.

Stranke u pravilu mogu predvidjeti osnivanje posebnog arbitražnog suda za rješavanje određenog spora ili više odredivih sporova (prigodni ili ad hoc arbitražni sud), ili mogu rješavanje svojega već nastalog spora ili budućih sporova povjeriti nekoj trajnoj arbitražnoj instituciji, u okviru koje će se, u skladu s njezinim pravilima, osnovati za to poseban arbitražni sud (stalno arbitražno sudište). Važnu ulogu u rješavanju međunarodnih trgovačkih sporova ima, od osnutka 1923., Međunarodno arbitražno sudište Međunarodne trgovačke komore u Parizu. U Hrvatskoj se prva arbitražna sudišta javljaju tijekom XIX. stoljeća; po broju, vrsti i količini riješenih predmeta dobivaju posebnu važnost između dva svjetska rata. Sada postoji samo Stalno izabrano sudište pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, osnovano 1966., od 1992. nadležno i za rješavanje sporova s međunarodnim obilježjem.

Granice dopustivosti arbitraže (arbitrabilnosti) određuju se s obzirom na stranke, vrstu sporova te vrstu sudske ovlasti koja je za njih predviđena, ali i s obzirom na vrstu arbitražnih sudova čija se ovlast može ugovoriti. U hrvatskom pravu, za sporove s međunarodnim obilježjem o pravima kojima slobodno raspolažu stranke mogu ugovoriti ovlast domaćeg ili inozemnoga izabranog suda ako je barem jedna od njih fizička osoba s prebivalištem ili trajnim boravištem u inozemstvu ili pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu, ako nije predviđena isključiva ovlast hrvatskog suda. Sporove bez međunarodnih obilježja o pravima kojima slobodno raspolažu stranke mogu iznositi pred stalna izabrana sudišta, osnovana pri gospodarskim komorama i drugim organizacijama predviđenim zakonom, ako zakonom nije utvrđeno da određene vrste sporova rješavaju samo drugi sudovi. Ugovor o arbitraži može se sklopiti u pogledu određenog, već nastalog spora (kompromis) i budućih sporova koji bi mogli nastati u svezi s određenim pravnim odnosom (arbitražna ili kompromisorna klauzula). Ugovor mora biti sklopljen u pisanom obliku. Broj arbitara mora biti neparan. Ako ugovorom nije određen broj arbitara, svaka stranka postavlja po jednoga, a oni biraju predsjednika. Suci redovnih sudova mogu biti birani samo za predsjednika izabranog suda. Zakonom su utvrđene procedura konstituiranja ad hoc arbitražnih sudova te pravne posljedice neuspjeha da se to postigne. Institucionalna arbitražna sudišta svojim pravilima uređuju sastav i konstituiranje izabranih sudova za rješenje pojedinih sporova. Za izuzeće arbitara, uz određene razlike, vrijede pravila o izuzeću sudaca državnih sudova. Smatra se da su arbitri ovlašteni sami odlučiti o svojoj ovlasti uz rezervu naknadne sudske kontrole (ovlast za odlučivanje o ovlasti). Arbitražni su postupak ovlaštene odrediti stranke, a ako one to ne učine, arbitri. Stalna arbitražna sudišta redovito imaju posebna pravila kojima uređuju arbitražni postupak. Arbitražni je postupak tajan, osim ako se stranke drukčije ne sporazumiju. Arbitražni sud ne može primijeniti prisilna sredstva ni izricati kazne prema svjedocima, strankama i drugim osobama koje sudjeluju u postupku. On može zatražiti od državnoga suda da izvede pojedine dokaze koje sam ne može izvesti. Arbitraža je suđenje, pa zato arbitražni sud rješava sporove primjenom zakona. Samo ako su ga stranke na to ovlastile, izabrani sud može svoju odluku donijeti po pravičnosti (ex aequo et bono). U sporovima s međunarodnim elementom stranke u pravilu slobodno određuju pravo koje će biti mjerodavno za rješenje spora. Ako one to ne učine, izabrani je sud u pravilu ovlašten primijeniti pravo na koje upućuju pravila o sukobu zakona za koje smatra da se može primijeniti. Arbitražna odluka ima prema strankama snagu pravomoćne presude. Potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti na prijepis odluke prigodnoga arbitražnog suda stavlja državni sud, koji je odluku dostavio stranci, dok stalna arbitražna sudišta sama stavljaju te potvrde na svoje odluke. Arbitražne odluke mogu se pobijati tužbom pred ovlaštenim državnim sudom zbog razloga koji se tiču postojanja i valjanosti arbitražnog ugovora, sastava i odlučivanja arbitražnog suda, njegove odluke te razloga zbog kojih se inače može tražiti ponavljanje postupka pred državnim sudom. Subjektivni rok za podnošenje tužbe je trideset dana, a objektivni godinu dana (→ rok). Arbitražno rješavanje sporova, osobito u međunarodnim trgovačkim odnosima, dobiva posebnu važnost zahvaljujući izvanredno olakšanoj i praktično na svjetskom planu gotovo unificiranoj mogućnosti priznanja i ovrhe stranih arbitražnih odluka. Tome je osobito pridonijela Newyorška konvencija iz 1958., koju su prihvatile gotovo sve zemlje svijeta. Hrvatsko je unutarnje pravo o priznanju i ovrsi stranih arbitražnih odluka praktično prihvatilo rješenja te konvencije.

Arbitraža u radnim sporovima

Arbitražno rješavanje individualnih i kolektivnih radnih sporova poznaje više pravnih poredaka. Takav se način rješavanja tih sporova uvodi u nekim zapadnim državama već tijekom XIX. stoljeća, a dobiva na važnosti nakon I. svjetskog rata. Specifičnost je radnopravnih arbitraža u tome što one često imaju prisilni karakter, ne ovise o sporazumu sudionika u sporu. U hrvatsko je pravo 1990. uvedena mogućnost arbitražnog rješavanja radnih sporova, koja je proširena Zakonom o radu iz 1995. Po tom zakonu arbitrabilni su svi individualni radni sporovi, dok je arbitraža za neke kolektivne radne sporove isključena. Individualni radni spor može biti podvrgnut arbitraži samo sporazumom poslodavca i zaposlenika. Kolektivni se radni sporovi u pravilu također mogu podvrgnuti arbitraži samo sporazumom stranaka. Tzv. pravni kolektivni sporovi rješavaju se na temelju zakona, drugog propisa ili kolektivnog ugovora, dok se tzv. interesni kolektivni sporovi (sporovi o sklapanju, izmjeni ili obnovi kolektivnog ugovora) rješavaju na temelju pravičnosti. Arbitražna odluka donesena u interesnome kolektivnom sporu ima pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora, ona ga zapravo nadomještava. Značenje prisilne arbitraže ima samo arbitraža predviđena za rješavanje kolektivnih sporova o poslovima koji se ne mogu prekidati.

Citiranje:

arbitraža. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/arbitraza>.