Komedija, Zagrebačko gradsko kazalište

ilustracija
KOMEDIJA, Zagrebačko gradsko kazalište

Komedija, Zagrebačko gradsko kazalište, osnovano je 1950. spajanjem Zagrebačkoga dramskog kazališta i Kerempuhova vedroga kazališta, a smješteno u zgradi nekadašnjega »franciskanskog« kazališta na Kaptolu. Repertoar mu se od početka profilirao u skladu sa žanrovskom odrednicom naziva, uza sve veću glazbenoscensku sastavnicu od 1960-ih, pa ga pretežito čine komedije, satire, operete i mjuzikli, redom visoke kvalitete – od klasične komediografije Aristofana, Williama Shakespearea, Molièrea i Carla Goldonija, preko popularnoga glazbeno-scenskog repertoara (Johann Strauss ml., Franz Lehár, Imre Kálmán, Srećko Albini, Ivo Tijardović) do modernističkih autora poput Luigija Pirandella, Eduarda De Filippa, Eugenea O’Neilla, Jeana Anouilha, socijalno angažiranih Bertolta Brechta i Darija Foa te apsurdista Eugènea Ionescoa i postmodernističkoga Toma Stopparda, pa do novijih popularnih predstava Neila Simona, Alana Ayckbourna i mjuzikala poput Poljubi me, Kato Colea Portera, Belle i Samuela Spewacka (1960), Guslač na krovu Jerryja Bocka, Josepha Steina i Sheldona Harnicka (1970) i dr. Velika se pozornost pridaje postavama hrvatske starije i suvremene komedije (Tituš Brezovački, Josip Freudenreich, Marija Jurić Zagorka, Pero Budak, Fadil Hadžić, Milan Grgić, Ivo Brešan, Ivan Kušan, Boris Senker, Tahir Mujičić, Nino Škrabe, Mate Matišić), a napose, zaslugom redatelja i umjetničkog ravnatelja (1969–78) Vlade Štefančića, sustavno podupire razvoj suvremenoga hrvatskog mjuzikla (M. Grgić – Alfi Kabiljo, Jalta, Jalta, 1971; Marin Držić – Marko Fotez – Stijepo Stražičić – Đelo Jusić, Dundo Maroje ‘72, 1972; N. Škrabe, B. Senker i T. Mujičić – Stipica Kalogjera, O’Kaj, 1974; N. Škrabe – Arsen Dedić, Lady Šram, 1991) i rock-opere (Ivica Krajač – Karlo Metikoš – Miljenko Prohaska, Gubec-beg, 1975., Grička vještica, 1979). Od osnutka okrenuto tradiciji zapadnjačkoga građanskog ukusa u društvenim okolnostima koje mu nisu pogodovale, kazalište je i nakon promjene ideološkog i političkog konteksta zadržalo vjernu i homogenu publiku, okrenuvši se – u glazbenoscenskoj produkciji – novijim popularnim naslovima (Chicago Johna Kandera, Boba Fossea i Freda Ebba, 2004; Briljantin Jima Jacobsa i Warrena Caseyja, 2006; Monty Python's Spamalot Erica Idlea i Johna Du Preza, 2013; Mamma mia! Bennyja Anderssona i Björna Ulvaeusa, 2015), a često i pjevanju na engleskome (Jesus Christ Superstar Andrewa Lloyda Webbera i Tima Ricea, 2000; Kosa Galta MacDermota, Geromea Ragnija i Jamesa Radoa, 2003); od domaćih praizvedbi ističe se mjuzikl Byron Darka Domitrovića i Mire Gavrana (2017).

Citiranje:
Komedija, Zagrebačko gradsko kazalište. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 25. 7. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=32555>.