klinopis ili klinovo pismo, pismo Sumerana, Babilonaca, Asiraca i susjednih zapadnoazijskih naroda, znakovi kojega se sastoje od ravnih crta urezanih u obliku klina. Pisalo se šiljkom od trstike ili kovine na pločicama od svježe gline, koje su se poslije pekle, a rjeđe na mekanom kamenu. Razvilo se najprije kod Sumerana (IV. tisućljeće pr. Kr.) kao slikovno (piktografsko, ideografsko) pismo, tako što su se shematski prikazi predmeta i simboli pojmova sveli na karakteristične skupine klinastih poteza, koje su postajale sve jednostavnije i postupno se pretvorile u logograme, tj. označivale su slogove i najzad pojedine glasove. Prilagođeno, nakon sumerskoga, semitskim jezicima, klinovo pismo prošlo je nekoliko razvojnih oblika (akadski, starobabilonski, asirski). Od Babilonaca preuzeli su ga Hetiti i Elamiti, a pisma klinastog oblika, koja su u slaboj ili ni u kakvoj vezi s babilonsko-asirskim, imali su Ugarićani, Perzijanci, pa i Egipćani i Aramejci. Za dešifriranje mnogobrojnih spomenika, provedeno već u XIX. st., najzaslužniji su Georg Friedrich Grotefend, Edward Hincks i Henry Creswicke Rawlinson.
