struka(e):
Keser, Zlatko
hrvatski slikar
Rođen(a): Zagreb, 23. I. 1942.
ilustracija
KESER, Zlatko, Sunčev konjanik, 1992.

Keser, Zlatko, hrvatski slikar (Zagreb, 23. I. 1942). Diplomirao je 1967. na Akademiji likovnih umjetnosti (ALU) u Zagrebu, u klasi Otona Postružnika, a potom bio suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića (1971–75), gdje je ovladao tehnikama zidnoga slikarstva (freska u Spomen-domu na Tjentištu, s K. Hegedušićem, 1974). Predavao je na ALU-u od 1984. do umirovljenja 2008 (redoviti profesor od 1996; u zvanje profesor emeritus izabran 2014).

Eksperimentirajući mnogim slikarskim (tempera, ulje, akril, akvarel, pastel, gvaš) i neslikarskim tehnikama (miješanje pijeska i gipsa u pigmente, struganje, kvašenje, gužvanje, trganje, kolažiranje), razvijao je spontan, razigran, ali istodobno promišljen način stvaranja, oslonjen o iskustva ekspresionizma, informela, lirske apstrakcije, skupine Cobra i sirove umjetnosti, te kolorističkoga, kaligrafskoga i gestualnoga slikarstva. Odbacivši »sputavajući« realizam i narativnost u korist fantazijskih širina, temeljnim je slikarskim elementima (pigment, ploha, linija, namaz, potez) stvarao djela arhetipske snage, u dinamičnim kompozicijama golemih dimenzija, podjednako kao u minijaturama, u monokromima ili snažnim kolorističkim ostvarenjima tragajući za načinima pomirenja gotovo nerješivih dihotomija i radikalnih kontrasta: racionalnoga i iracionalnoga, razigrane figuracije i reduktivnoga jezika apstrakcije, reljefnoga namaza intenzivne, često primarne boje i naglašenoga grafizma.

Isprva je likovni jezik gradio balansirajući na spoju figurativnih, ponajprije organskih i apstraktnih asocijacija (Ishodište, 1972., Umjetnička galerija Dubrovnik; Plavi pejzaž i Gibanja, 1973., NMMU), potom u znakovnim i figurativno-apstraktnim odnosima (Umirući dvoglav ili usporedno trajanje dvaju prostora i Polifemov san, 1982., NMMU) zgusnute strukture (Znak prizivanja, 1988; Točka sažimanja – izmaštani bestiarij i Četiri jahača – Prvi jahač, 1990., NMMU; Sunčev konjanik, 1992), koje u konačnici pojednostavnjuje intenzivirajući suprotstavljene boje i zasićene fakture (Stigma – unutarnji sjaj, 2000., Svevid ruka, 2010). Od kraja 1980-ih istražuje lica imaginarnih ili stvarnih likova (ciklus Lica, 1996; Glava, 2001., Prijatelji, 2002., Mor. Odsječena glava na mojem noćnom ormariću, 2012).

Inventivno se koristio i različitim crtaćim tehnikama kombinirajući ih sa slikarskim te drugim netradicionalnim sredstvima. Stvorio je nadrealistički ekspresivan, no morfološki koherentan crtež (Povratak u Eden, 1987., Alkemija unutarnjeg prostora, 1989–90., Egzorcistički crtež, 1992; ciklusi Maštarije, 1976., Apokalipsa Ivanova, 1989–90., Crna sunca, 1990., Impuls kružne čestice, 1993–94), izgradivši golem, raznolik crtački opus u rasponu od kolorističkih horror vacui kompozicija do djela u kojima je ostvario ikoničku i strukturalnu sintezu svojega likovnog izraza (ciklus Raskorak, 1993–95), što je potom reduciranjem doveo do samoga ruba bezizražajnosti (ciklus Obzor melankolije, 2010). Tragajući za reljefnom strukturom, kombinirao je više vrsta papira, močio ga, gužvao, lijepio, kolažirao, perforirao, grebao te osvajao prostor »crtežima« od žice i papira (ciklus Život na selu, 2002). Nerijetko je inspiriran povišenim stanjima svijesti (Egzorcist, 1994., Autoportret kojem cvili u glavi, 2009–10), u kojima podjednaki nagoni za uobličavanjem i ništenjem često rezultiraju prepravljanjima i preslikavanjima djela. Nadahnut Krležinim Baladama Petrice Kerempuha, stvorio je ciklus Balade (1984–86), na koji se 1990-ih nadovezao uvećanim antropomorfnim znakovima (u ciklusima Lica, Bijeg, Trupla, Velika lica).

Autor je dviju grafičko-pjesničkih mapa (U gluho doba, sa Željkom Sabolom, 1981; Prvi čovjek / Le premier homme, s Borisom Marunom, 1991) te grafičke mape Anaglifi (2001). Crtežima je ilustrirao različita knjižna izdanja (npr. Izabrana djela Ivana Raosa, 1980; Isušena kaljuža Janka Polića Kamova, 2003). Za Hrvatsku poštu je 1992–2016. prepoznatljivim ekspresivnim izrazom oblikovao oko 50 prigodnih poštanskih maraka na temu znamenitih osoba (serija Povijest hrvatske glazbe, 1995), sporta (Hrvatska olimpijska odličja, 1997), flore i faune (Hrvatska golupka – noćni leptir, 2012), paleontologije te značajnih povijesnih obljetnica. Oblikovao je i plakate (13. muzički biennale u Zagrebu, 1985).

Realizirao je freske u Općoj bolnici i Upravnoj zgradi Podravke u Koprivnici (1979), te za crkve Franjevačke provincije Bosne Srebrene (crkva Imena Marijina u Svilaju, 1976–82., apsida samostana sv. Franje Asiškoga u Gučoj Gori, 1977), radeći i oltarne pale 1977–80 (Gornja Dubica, Visoko, Plehan, Sarajevo), radio potom vitraje u crkvi sv. Blaža u Zagrebu (2015) i dr. Među radovima sakralne tematike ističu se i ulja Raspeće u ozračju apokalipse (1984) i Razgovor – Svijet sv. Franje Asiškog (2006).

Izlagao je samostalno u Zagrebu od 1975 (Umjetnički paviljon, 1990; Kabinet grafike, 1999., nagrada »Vladimir Nazor« 2000., i 2011; Gliptoteka HAZU, 2018; Galerija Klovićevi dvori, 2020), u Dubrovniku (1983–84., 1994., 1999), Novom Sadu (1985), Splitu (1985., 1988), Amsterdamu i Skoplju (1986), Sarajevu (1989), Beogradu (1990), Rijeci (1997., 2005) i Rovinju (2011), te na mnogim skupnim izložbama, osvojivši nagrade na Zagrebačkom salonu 1980. i 1981., Trijenalu jugoslavenskog crteža (Sombor) 1990., Hrvatskom trijenalu crteža 1985., 1989., 1999. i 2008., Dubrovačkom salonu 1989., Hrvatskom triennaleu akvarela 2004., Bijenalu slikarstva 2017.

Dobitnik je nagrada »Josip Račić« 1992., HDLU-a (godišnje 1998., za životno djelo 2021) te »Vladimir Nazor« za životno djelo (2015). Redoviti je član HAZU-a od 2004. Crtačka monografija objavljena mu je 2018.

Citiranje:

Keser, Zlatko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/keser-zlatko>.