struka(e):

kavkaski jezici (također alarodski, iberskokavkaski, jafetski, paleokavkaski jezici), naziv za autohtone jezike koji se govore na Kavkazu. Prema mišljenju većine lingvista, kavkaski jezici ne čine jezičnu porodicu, već se svrstavaju u tri porodice jezika (kartvelska ili južnokavkaska te dvije sjevernokavkaske, abhasko-adigejska ili sjeverozapadna kavkaska i nahsko-dagestanska ili sjeveroistočna kavkaska), među kojima se ne da pouzdano utvrditi genetska srodnost. Mišljenje da bi svi kavkaski jezici pripadali istoj porodici prvi je 1888. iznio ruski jezikoslovac Pjotr Karlovič Uslar. Neki lingvisti pokušavali su kavkaskim jezicima pribrojiti i neke stare azijanske jezike (elamski, hatski, huritski, urartski), drugi su pak ih dovodili u vezu sa semitskima, indoeuropskima, sumerskim i dr. Kavkaskih jezika svih triju porodica ima u planinskom području 40-ak, a najčešće ih govori malen broj govornika (za neke od njih po nekoliko tisuća ili samo nekoliko stotina). Iako se unutar svake porodice genetičko srodstvo smatra pouzdanim, između kartvelskih i sjevernokavkaskih (osobito sjeveroistočnih) jezika nisu utvrđene nikakve značajnije glasovne podudarnosti koje bi dokazivale srodstvo. Zajedničkim značajkama kavkaskih jezika mogu se smatrati: odsutnost diftonga, bogati konsonantski sustavi (ejektivni i postvelarni suglasnici, glotalizirani suglasnici, velik broj »stražnjih« suglasnika), suglasničke skupine na početku riječi, opozicija među suglasnicima po zvučnosti; imenski razredi (osim u kartvelskim jezicima), aglutinativno-fleksijska gramatička struktura, subjekt neprijelaznoga glagola i subjekt prijelaznoga izražavaju se različitim padežima (apsolutiv u prvom i ergativ u drugom slučaju), odsutnost zavisnih veznika te odnosnih priloga i zamjenica (osim u kartvelskim jezicima).

Citiranje:

kavkaski jezici. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/kavkaski-jezici>.