TRAŽI DALJE:
STRUKE:

katolicizam

katolicizam (prema crkv. lat. catholicus < grč. ϰαϑολıϰός: sveopći), vjeroispovjedni sustav Katoličke crkve kojega je nauk definiran na ekumenskim koncilima (21).

Članom vjerske zajednice postaje se krštenjem, a krste se djeca i odrasli. Klerici i laici razlikuju se samo vrstom službe u zajednici. Katolička je crkva nadnacionalna i centralizirana. Vrhovni je poglavar papa (rimski biskup), koji uz pomoć Svete stolice i njezinih tijela upravlja sveopćom Crkvom, u zajedništvu s biskupima, koji upravljaju mjesnim crkvama (biskupije). Biskupija se dijeli na dekanate, kojima upravljaju dekani ili nadžupnici. Dekanati se dijele na župe, kojima upravljaju župnici, a pomažu im kapelani. Izvor su dogmi Sveto pismo, Predaja, a pri njihovu se tumačenju uzima u obzir vjernički osjećaj, teološko tumačenje i u konačnici crkveno učiteljstvo. U katolicizmu glavne kršćanske dogme definirane su na prvih osam ekumenskih koncila. U drugome kršćanskome tisućljeću katolicizam je dalje raščlanjivao i precizirao svoj dogmatski nauk (naučavanje o čistilištu, sakramentima, o odnosu pisane objave i tradicije, o bezgrješnome začeću, papinskoj nezabludivosti, Marijinu uznesenju na nebo) na još 13 ekumenskih koncila, koje ne prihvaćaju ostale kršćanske konfesije. Dok se klanjanje iskazuje samo Bogu, štovanje se može iskazivati i stvorenjima (anđeli, sveci, slike, kipovi, relikvije). Bogoštovne čine obavlja sakramentalna hijerarhija (biskup, prezbiter, đakon) u uređenu bogoštovnom prostoru (kapela, crkva, bazilika), u skladu s blagdanima koji se slave po gregorijanskome kalendaru tijekom crkvene godine. Glavni su Gospodnji blagdani Uskrs, Bogojavljenje, Božić, Trojstvo, Duhovi, marijanski su Uznesenje na nebo (Velika Gospa) i Bezgrješno začeće, a svetački Svi sveti. – Prema katoličkom učenju narav i nadnarav, ljudska slobodna volja i božanska milost, nadopunjuju se i pretpostavljaju. Izvori su katoličkoga morala Stari zavjet (Dekalog, osobna odgovornost), Novi zavjet (ljubav prema Bogu i bližnjemu) te naravna etika. Prekršaj morala je grijeh, koji može biti laki i teški, a teški se grijeh regulira sakramentom pokore (ispovijed). – Liturgijsko-sakramentalna duhovnost namijenjena je svim vjernicima i prvi je i osnovni oblik duhovnosti u katolicizmu. Pučka pobožnost namijenjena je širim vjerničkim slojevima (hodočašća, postovi, devetnice, križni put, krunica), a svrha joj je da se u pučkoj supkulturi i pučkome mentalitetu na primjeren način proživi kršćanska vjera. U katolicizmu je posebno naglašen asketsko-mistični put duhovnosti, koji je stoljećima nalazio svoj izraz u redovništvu. Tako se kroz povijest razvila benediktinska, cistercitska, karmelićanska, dominikanska, franjevačka i isusovačka duhovnost, a u novije doba duhovnost različitih kongregacija i svjetovnih instituta. U službi je katoličke duhovnosti bogata i raznolika sakralna umjetnost, duhovna (Toma Kempenac, M. Marulić, Ignacije Lojolski, Franjo Saleški, Pierre Bérulle, Terezija iz Lisieuxa) i nabožna (M. Divković, J. Habdelić) književnost.

U katolicizmu teologija kao sustavno obrazlaganje objave zauzima istaknuto mjesto. Izvori su katoličke teologije Sveto pismo, kršćanska predaja i naučavanje ekumenskih koncila i crkvenoga učiteljstva. U patrističkome razdoblju teološko se nazivlje razvijalo pod utjecajem neoplatonizma (augustinizam), u srednjem vijeku pod utjecajem aristotelizma (skolastika), a u novome vijeku pod utjecajem novijih filozofskih sustava (fenomenologija, egzistencijalizam, personalizam). U prvome tisućljeću zapadna je Crkva bila obilježena Augustinovom teologijom (odnos naravi i milosti, ekleziologija i sakramentologija), a augustinizam je bio prisutan u katoličkoj teologiji sve do reformacije (XVI. st.). U ranome srednjem vijeku (V–XI. st.) uglavnom se čuvala i prenosila teologija crkvenih otaca. Za skolastike (XI–XIII. st.) veliki teolozi (Anselmo Canterburyjski, Albert Veliki, Toma Akvinski, Bonaventura i Duns Škot) aristotelovskim su kategorijama nastojali izreći objavu i produbiti odnos razuma i vjere. U posttridentskome razdoblju (XVI/XVII. st.) došlo je do obnove skolastičke teologije kontroverzističkih disputa (R. Bellarmin). U XVIII. st. teologija je stagnirala, a napredak postigla crkvena historiografija. U XIX. st. došlo je do obnove teološke misli (tübingenska škola, Johann Adam Möhler, J. H. Newman); potkraj stoljeća obnovljena je neoskolastička teologija. U XX. st. došlo je do procvata katoličke teologije (J. Daniélou, Henri de Lubac, Y. Congar, Karl Rahner, H. U. von Balthasar, Edward Schillebeeckx, Hans Küng), koja je unutar moderne slike svijeta nastojala izložiti kršćansku poruku. U prvome tisućljeću u katoličkoj filozofiji prevladavao je neoplatonistički utjecaj (Augustin, Pseudodionizije, Ivan Skot Eriugena), koji se nastavio i u drugome tisućljeću (Bonaventura, Nikola Kuzanski, Pico de la Mirandola). Za skolastike (XI–XIII. st.) prevladavao je aristotelovski utjecaj, posredovan preko Boetija i Averroesa (Ibn Rušd). Anselmo Canterburyjski naglašavao je značaj dijalektike u teološkom istraživanju i izložio ontološki dokaz za postojanje Boga. Škola iz Chartresa (Bernard iz Chartresa, Ivan Salisburyjski) i Abélard produbljivali su logičke i gnoseološke probleme, a predstavnici visoke skolastike (Albert Veliki, Toma Akvinski, Duns Škot) dograđivali su metafizički skolastički sustav. U XX. st. katolički filozofi slijedili su i neskolastičke smjerove (M. Blondel, P. Teilhard de Chardin), egzistencijalizam (Ch. Péguy, M. de Unamuno, G. Marcel) i personalizam (E. Mounier).

U katolicizmu je načelno prihvaćen nauk o dvjema vlastima, duhovnoj (Crkva) i vremenitoj (država). U srednjem vijeku katolicizam je bio službena religija zapadnoga kršćanskoga svijeta, a nakon reformacije državna konfesija u katoličkim državama. Nakon Francuske revolucije (1789) katolicizam se susreo s laičkim društvom i građanskom liberalnom državom te s problemom svjetonazornoga pluralizma i slobode savjesti. Totalitarni sustavi XX. st. katolicizam su bilo tolerirali i podređivali (fašizam), bilo osuđivali na postupno odumiranje (komunizam). Na Drugome vatikanskom koncilu (1962–65) Katolička je crkva temeljito redefinirala odnos Crkve i države, prihvatila svjetonazorni pluralizam i slobodu savjesti.

Citiranje:
katolicizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 26. 9. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=30899>.