struka(e):

kamate (od grč. ϰάματος: trud, muka, zarada).

1. U pravu, naknada koju je dužnik dužan platiti vjerovniku za korištenje dužne glavnice. Daju se u stvarima iste vrste kao i glavnica, a to mogu biti novac i druge zamjenljive stvari; utvrđuje se u postotku glavnice za određeno razdoblje. Kamatna obveza, kao akcesorna, ovisi o postojanju glavne obveze. Nastati može na temelju ugovora ili neposredno zakona, pa se razlikuju ugovorne i zakonske kamate. Ugovorne su od davnine podvrgnute različitim ograničenjima radi sprječavanja lihvarstva; u praksi su, naime, najčešće uz obvezu iz zajma. Ograničena im je visina (prema suvremenom hrv. pravu do stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju), zabranjeno ih je uzimati od dospjelih a neplaćenih kamata (anatocizam) te uopće prestaju teći kada zaostale kamate dosegnu visinu glavnice (ultra duplum). Od zakonskih kamata najvažnije su zatezne, na koje zakon obvezuje dužnika koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze. Visina im se utvrđuje posebnim propisom pa se ona povremeno mijenja ovisno o stopi inflacije. Zabranjen je anatocizam u slučaju zateznih kamata, osim kod tzv. procesnih kamata, tj. zateznih kamata koje od dana tužbe teku na utužene neisplaćene kamate. Pravo na diskontne kamate ima dužnik koji ispuni novčanu obvezu prije dospijeća, ako je tako ugovoreno ili uobičajeno.

2. U ekonomiji, cijena korištenja kapitala, odn. novca. Tijekom cijele pisane povijesti kamate su bile predmet proučavanja i rasprava. U doba Rimskoga Carstva i u ranoj fazi industrijalizacije tijekom XVIII. st. prevladavalo je mišljenje da su kamate tek jedna od cijena, dok se u srednjovj. kršćanstvu i u većem dijelu prošlosti islam. zemalja na kamate gledalo kao na sramotu i zlo. Naplaćivanje naknada za korištenje novca često se smatralo samo po sebi nepravednime, pa je bilo i zakonski zabranjeno. O kamatama postoji više teorija, koje se mogu razvrstati u dvije skupine: realne i monetarne teorije. Realne teorije nastale su u XVIII. st. u djelima R. Cantillona i D. Humea, a dovršili su ih E. von Böhm-Bawerk i K. Wicksell u XIX. st., te I. Fisher u XX. st. Realne teorije kamata odnose se na dugi rok, po kojima su kamate povrat od realnoga suzdržavanja od potrošnje (apstinencija) i prinos na realni kapital. Kamatna stopa jednaka je stopi supstitucije između sadašnje i buduće potrošnje, pa je ona izraz vremenske preferencije sadašnje potrošnje u odnosu na buduću potrošnju. Monetarne teorije pojavile su se u XVII. st. kod merkantilista i J. Lockea. Te se teorije odnose na kratki rok, a po njima su monetarne (ili nominalne) kamate jednake trošku posuđivanja novca i prodaje dionica, odn. prinosu od posuđivanja novca i kupovine dionica. U monetarnoj teoriji kamate se shvaćaju kao naknada za odricanje od likvidnosti, odn. kao »cijena angažiranja novca«. Drugim riječima, realnu kamatnu stopu određuju potražnja i ponuda realne štednje, dok monetarnu kamatnu stopu određuju potražnja i ponuda novca (odn. dionica). Realne su teorije kamata prevladavale do kejnzijanske revolucije u 1930-ima. Nakon toga monetarne su vlasti počele manipulirati količinom novca u nac. gospodarstvu i nominalnim kamatnim stopama kako bi stabilizirale ekonomiju na visokim razinama zaposlenosti, a dominaciju su preuzele monetarne teorije kamata. S pojavom visokih stopa inflacije u 1970-ima javlja se neoklasična monetarna ekonomija, koja se bavi utjecajem inflacije i količine novca na kamate. Ta se teorija temelji na realnim teorijama kamata (posebice neoklasičnoj analizi I. Fishera), ali uspostavlja vezu između realne i monetarne teorije. Ta se veza očituje u stajalištu da bi monetarna kamatna stopa trebala približno biti jednaka realnoj kamatnoj stopi uvećanoj za očekivanu stopu inflacije. Gl. su zagovornici toga pogleda na kamate M. Friedman i Eugene F. Fama. Kamate se najčešće izražavaju u relativnom iznosu, u obliku stope koja se naziva kamatna stopa. Kamatna stopa omjer je iznosa kamata plaćenih ili zaračunanih tijekom određenoga jediničnog razdoblja (obično godine dana) i iznosa glavnice. Kamatna stopa obično se izražava u postotku od pozajmljenog iznosa ili glavnice. U određenome razdoblju, u ekonomiji na tržištu novca i kapitala postoji više kamatnih stopa, a stopa koja se primjenjuje u određenom slučaju ovisi o nizu elemenata, npr. o dospijeću kredita, kreditnoj sposobnosti zajmoprimca, iznosu zaloga, poreznom tretmanu kamata zajmodavca i zajmoprimca i dr. Na visinu kamatnih stopa utječu i mjere monetarne politike (poslovi na otvorenom tržištu, kreditni i diskontni poslovi). U kreditnim poslovima treba razlikovati nominalnu i efektivnu kamatnu stopu. Nominalna kamatna stopa odnosi se na omjer čiste kamate i glavnice, dok efektivna kamatna stopa u omjer prema glavnici stavlja i ukupne troškove kredita.

Citiranje:

kamate. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/kamate>.