struka(e):

Hrvatska krajina (njemački Krabatische Gränitz), izvorni službeni naziv za najzapadnije obrambeno područje Vojne krajine. Osnovana je 1553. radi obrane preostalih dijelova Hrvatskoga Kraljevstva te Kranjske i Koruške na sastanku staleža unutarnjoaustrijskih zemalja, kada je donesena odluka da se za obranu Hrvatske i Slavonije, o trošku njih samih, uzdržava vojska od 4200 ljudi. Zametkom Hrvatske krajine smatra se uspostava Senjske kapetanije 1469. u sklopu izgradnje protuosmanskoga sustava kralja Matije Korvina, a njezino je formalno oblikovanje započelo 1527., kada se novoizabrani kralj Ferdinand I. Habsburgovac obvezao da će u Hrvatskoj za obranu držati 1000 konjanika i 200 pješaka. Tvorac uređenja Hrvatske krajine bio je Ivan Lenković, koji je kao zamjenik vrhovnoga kapetana te vrhovni kapetan Hrvatske i Slavonske krajine pod svoje zapovjedništvo od hrvatskog plemstva preuzeo i modernizirao niz utvrda međusobno ih povezavši u lanac tvrđava, kaštela i čardaka za smještaj vojske.

Nakon što su Osmanlije zaposjedanjem utvrda Lješnice, Otoka, Buševića (1558), Novigrada na Uni (1560), Krupe (1565), Cazina, Bužima (1576), Zrina, Ostrošca, Kladuše, Podzvizda (1577) i Gvozdanskog (početkom 1578) probili unsku obrambenu liniju, provedena je hitna konsolidacija Hrvatske krajine. Prema zaključcima Sabora u Brucku na Muri 1578., njezino su financiranje preuzeli kranjski i koruški staleži, a ona je (kao i Slavonska krajina) izuzeta od vlasti bana kao dotadašnjega vrhovnog zapovjednika krajiške vojske te podvrgnuta Dvorskomu ratnom vijeću u Grazu. Te je godine Hrvatska krajina imala 1258 konjanika i 3040 pješaka. U početku se Hrvatska krajina prostirala na teritoriju omeđenom Jadranskim morem na jugozapadu, rijekom Kupom i Samoborskim i Žumberačkim gorjem na zapadu, rijekom Savom na sjeveru te približno rijekom Unom na istoku, a dijelila se na četiri kapetanije (Senjska, Bihaćka, Ogulinska i Hrastovička) teritorij kojih nije bio postojan, već se često mijenjao. Izvan sustava Hrvatske krajine su se prema granici Osmanskoga Carstva nalazili tek posjedi Zrinskih na Banovini. U tom se obliku Hrvatska krajina održala do 1595., kada je uski pojas uz desnu obalu donjega toka Kupe (nekadašnja Hrastovička kapetanija) izdvojen iz njezina sastava te stavljen pod banovu upravu kao Banska krajina (izuzev područja grada Petrinje koje je kao Petrinjska kapetanija došlo pod Slavonsku krajinu).

Isprva Hrvatska krajina nije imala stalno sjedište. Nakon što je 1579–81. dovršena izgradnja karlovačke bastionske tvrđave, sjedište zapovjedništva smješteno je u Karlovac zbog čega je naziv Hrvatska krajina postupno zamijenjen nazivom Karlovački generalat. Njemu je nakon Bečkoga (Velikog) rata (1683–99) pripojeno gotovo cijelo područje današnje Like, a Požarevačkim mirom 1718. i okolica Furjana na Kordunu. Reorganizacijom Vojne krajine sredinom XVIII. st., umjesto kapetanija utemeljene su 60. pukovnija sa sjedištem u Gospiću, 61. pukovnija sa sjedištem u Otočcu, 62. pukovnija sa sjedištem u Ogulinu i 63. pukovnija sa sjedištem u Slunju, u sastavu koje se nalazilo još i područje današnjega Žumberka. Te su pukovnije 1786. stavljene pod jedinstveno zapovjedništvo zajedno s pukovnijama Banske i Slavonske krajine, a Svištovskim mirom (1791) pukovnijama Hrvatske krajine priključeni su gradovi i utvrde Cetin, Drežnik, Lapac, Srb i pojas zemljišta kraj Plitvičkih jezera ispod Plješevice. Pošto je 1873. razvojačeno, područje nekadašnje Hrvatske krajine je 1881. priključeno Hrvatskoj.

Danas se u dijelu historiografije pojmom Hrvatska krajina označava zajednički prostor Karlovačkog i Varaždinskoga generalata te Banske krajine.

Citiranje:

Hrvatska krajina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/hrvatska-krajina>.