govorni čin (engl. speech act), izričaj (iskaz) upućen sugovorniku u određenim okolnostima. Teorija govornoga čina, koju je utemeljio J. L. Austin u nizu svojih predavanja objavljenih posmrtno 1962 (Kako djelovati riječima), a dalje su je razvijali J. R. Searle i H. P. Grice, bliska je shvaćanju L. Wittgensteina u djelu Filozofijska istraživanja (1958) da se značenje riječi stvara njezinom uporabom. Među izričajima (iskazima) Austin najprije razlikuje konstative, koji priopćuju kakvo stanje stvari pa mogu biti istiniti ili lažni, od performativa, koji obavljaju radnje pa im uspješnost ovisi o tzv. uvjetima prikladnosti. Ali on zatim otkriva niz implicitnih performativa, a to ga naposljetku navodi na to da cijelu jezičnu djelatnost prikaže usmjerenom postizanju učinaka. Teorija govornog čina snažno je odjeknula u mnogim disciplinama (lingvistika, znanost o književnosti, antropologija, sociologija, politologija) potaknuvši živu raspravu o tvorbi različitih vrsta identiteta.
