struka(e): |
ilustracija
GLAS, osnovni znakovi za tipske glasove
ilustracija
GLAS, shematski prikaz usnih artikulacija

glas.

1. Zvuk proizveden ljudskim ili životinjskim grlom, tj. glasovnim, fonacijskim organom (→ grkljan). Katkad sinonim za šum, topot, prasak, tutanj i sl. (glas topa, grmljavine). U ljudskom glasanju sudjeluju, osim grkljana, organi dišnog i probavnog sustava. Prema načinu kako proizvodi glas, ljudsko je grlo srodno puhaćim instrumentima: struja zraka istisnuta iz pluća uzrokuje treperenje (titranje) glasnica, a ždrijelo i usna šupljina imaju funkciju rezonatora. Osnovne su značajke glasa: jačina, visina i boja. Ovisno o brzini titranja glasnica, nastaju jači ili tiši zvukovi, a ovisno o njihovoj napetosti i duljini, viši ili niži tonovi. Fiziološke osobine grla uvjetuju razlike u vrsti i opsegu glasa, pa je sopran visoki ženski ili dječji glas, mezzosopran srednji ženski ili dječji glas, alt duboki ženski ili dječji glas, tenor visoki muški glas, bariton srednji a bas duboki muški glas. Ljudski je pjev najstariji i najizravniji način glazb. izražavanja. Ljudski glas može jedini izvesti istodobno riječ i ton (→ pjevanje). – U glazbi je glas, u prenesenom smislu, sinonim za dionicu ili melodijsku liniju skladbe, koju izvodi jedan pjevač ili svirač (ili skupina pjevača ili svirača), pa se govori o jednoglasnoj i višeglasnoj glazbi i o skladbi za jedan, dva i više glasova.

2. U lingvistici, artikulacijski najmanja uzastopna jedinica govornoga lanca ili izraza (označiteljskog niza; fon), koja se može točno opisati i klasificirati na temelju artikulacijskih i/ili akustičkih kriterija (→ fonetika). U fizikalnom smislu riječi, glas je val koji se širi zrakom (ili drugim tijelom) određenom brzinom (zrakom, primjerice, 340 m/s), a nastaje vibracijom (treperenjem) koja može biti periodička (npr. za vokale) ili neperiodička (npr. za konsonante, gdje sudjeluju šumovi). U užem smislu riječi, glas je val koji nastaje u grkljanu (glotidi) treperenjem (vibracijom) napetih i približenih glasnica pod pritiskom izdahnutoga zraka. Čovjek percipira glasove koji nastaju vibracijama između 16 Hz (prag čujnosti) i 16 000 Hz (prag boli). Glasovima u fizikalnom smislu, bez obzira na njihovu ulogu u jeziku, bavi se fonetika. Glasovima konkretnoga jezičnog sustava, razvrstanima prema njihovim razlikovnim obilježjima i prema oprekama (opozicijama) u danome jeziku, bavi se fonologija. (→ fonem)

Iako se svaki glasovni ostvaraj može, u fizikalnom smislu riječi, smatrati neponovljivim, moguće je za sve jezike svijeta izdvojiti nekoliko stotina osnovnih, »tipskih« glasova, koji nastaju djelovanjem ograničenog broja »govornih organa« i ograničenog broja radnji. I s artikulacijskog i s akustičkog gledišta razlikuju se dva velika razreda jezičnih glasova: vokali i konsonanti (samoglasnici i suglasnici). Značajke i jednog i drugog razreda imaju polukonsonanti i poluvokali.

Samoglasnici ili vokali nastaju treperenjem primaknutih glasnica pod naletom izdahnutoga zraka što prati artikulacije koje bi inače, u normalnim uvjetima, bile slabo čujne: oni su zapravo čisti glas različito obojen promjenljivim volumenom i oblikom usne šupljine, uz sudjelovanje i nosne šupljine ili bez njega. No glas kao rezultat treperenja glasnica može jednako tako pratiti i šum koji bi, i bez toga, bio dovoljno izražen da bude čujan: s u sada ostvaruje se bez treperenja glasnica (bezvučni suglasnik), a z u zora jednak je takav šum samo popraćen treperenjem glasnica (zvučni suglasnik).

Volumen i oblik usne šupljine, koji daju karakterističnu boju (timbar) vokalima, ovisi: 1) o položaju jezika (u prednjem dijelu usne šupljine, za prednje ili palatalne vokale: i, y, e, ε, ø itd.; u stražnjem dijelu usne šupljine, za stražnje ili velarne vokale: u, ɯ, o, ɔ, ʌ, α itd.; neutralan, ni prednji ni stražnji, npr. za vokal a); 2) o stupnju otvorenosti, odnosno o visini jezika (ako je stupanj otvorenosti minimalan, imamo zatvorene /najzatvorenije/ vokale: i, y, ɨ, ʉ, ɯ, u; ako je otvorenost maksimalna, imamo otvorene /najotvorenije/ vokale: a, ɐ, α; iako je prijelaz od najzatvorenijih do najotvorenijih kontinuiran, pa se u produženom izgovoru i može postupnom modifikacijom otvoriti do a ili pak α zatvoriti do u, među vokalima srednje otvorenosti nerijetko u jezicima nalazimo još dva stupnja otvorenosti: zatvorene ẹ, ø, ɤ, ọ i otvorene vokale ε, œ, ʌ, ɔ, a rjeđe još tri ili više stupnjeva); 3) o obliku i položaju usana (ako su usne opuštene, vokali su nezaokruženi: i, ẹ, ε, æ, a, ɯ, ɤ, ʌ itd.; ako su usne ispupčene i zaokružene, vokali su zaokruženi: y, ø, œ, u, ọ, ɔ, ɐ). Kao što se iz navedenih primjera (koji se ponavljaju) vidi, o tim trima vrstama čimbenika ovisi artikulacija svakoga vokala. Uz vokal a, koji nije ni prednji ni stražnji, imamo i centralne vokale (glas što ga izgovaramo u nedoumici ə, odnosno u njem. Gabe, rusko ɨ u был i sl.). Ako se pri izgovoru vokala meko nepce s resicom spusti, pa zrak dobije prolaz i kroz nosnu šupljinu, imamo nazalne ili nosne vokale: ῖ, ẽ, , ã, , ã, ũ, õ, , ᾶ itd. Iako je, zbog smanjenoga prostora u usnoj šupljini, broj takvih nosnih artikulacija manji, teoretski može svakom usnom (oralnom) vokalu odgovarati nosni. No većina jezika nosne vokale ne upotrebljava, a u onima gdje dolaze njihov je broj manji nego oralnih (u francuskom 4 nosna, , , , ᾶ, prema 12 oralnih). Najzatvoreniji vokali (i, y, u itd.) mogu se u nekim jezicima približiti centralnomu vokalu srednje otvorenosti ə, kako je to s kratkim vokalima u engleskom i njemačkom. Francusko i u la vie napeto je u odnosu na hrv. i u vî, koje je labavo. Od velikog broja navedenih mogućih vokalskih glasova, konkretni jezici (osobito razlikovno, kao foneme) koriste samo malen broj, npr. tri vokalska fonema u klas. arapskom (rijetki su jezici s manjim brojem vokala) i 16 vokala u standardnom pariškom francuskom (rijetki jezici imaju 20 i više vokala). Hrvatski ima pet razlikovnih vokalskih glasova (fonema: i, e, a, o, u). No u mnogim se jezicima, po kvantiteti, razlikuju kratki i dugi vokali (rijetki jezici, poput estonskoga, razlikuju kratke, poluduge i duge), u nekima se vokali mogu kombinirati s intonacijom riječi ili tonom (u hrvatskom silazna intonacija i uzlazna). Osim što dolaze jedan uz drugi kao nositelji dvaju uzastopnih slogova, dva ili tri vokala mogu tvoriti jedan slog, pri čemu je jedan vokal jezgra sloga, a drugi poluvokal (u diftongu), ili pak druga dva vokala poluvokali (u triftongu).

Suglasnici ili konsonanti jezični su glasovi koji se teško izgovaraju bez potpore prethodnoga ili idućeg vokala (odatle im i ime). Konsonante uvijek tvori šum (neperiodična vibracija), bilo sam za sebe (bezvučni konsonanti) bilo popraćen periodičkim treperenjem glasnica (zvučni konsonanti). Šum nastaje na 4 načina: 1) stvaranjem prepreke zračnoj struji, a naglim otvaranjem prepreke nastaje prasak (tako nastali suglasnici zovu se okluzivi ili zatvornici, odnosno eksplozivni ili praskavi: p, b, t, d, k, g); 2) sužavanjem prolaza zraku, koji se trlja o stijenke prolaza (konstriktivni ili tjesnačni, odn. frikativni ili trljajni suglasnici: f, v, ϑ, δ, s, z, š, ž, x, γ, h); ako suženje nije izrazito, mjesto šuma može se čuti lagana rezonancija, pa mjesto o frikativima govorimo o spirantima (frikativ je engl. δ u that, a spirant je španj. δ u vida); 3) stvaranjem središnje prepreke prolazu zraka te pobočnim prolazom zraka s jedne ili s obiju strana prepreke (laterali: l, ḷ, ļ, ł); 4) treperenjem kojega od pokretnih »govornih organa«, obično vrha jezika ili pak uvule (vibranti: r, ʀ).

Iako artikulacijski prostor od glotide (grkljana) do usana predstavlja kontinuum, ograničen je broj zona (ili mjesta) u kojima nastaje šum kao osnovna sastavnica suglasnika: 1) obje usne (bilabijali ili dvousneni: p, b, m, β itd.); 2) donja usna i gornji zubi (labiodentali ili zubnousneni: f, v, ɱ); 3) vrh jezika i gornji zubi (apiko-dentali: t, d, n, l); 3a) vrh jezika i gornje desni (apiko-alveolari: t, d, n, l, r te ϑ, δ itd.; između apiko-dentala i apiko-alveolara rijetko dolazi do opozicije, obično su to pozicijske, individualne i sl. varijante); 3b) apiko-retrofleksni, na prednjem dijelu tvrdoga nepca, iza alveola (retrofleksni, cerebralni ili kakuminalni suglasnici: ʈ, ɖ, , , ɭ, ɳ, ɽ ili pak ṭ, ḍ, ṣ, ẓ, ḷ, ṇ, ṛ); 4) dok se þ, ð/ϑ, δ izgovaraju s jezikom položenim na dnu usne šupljine, sibilanti ili piskavi izgovaraju se s jezikom kojemu su bokovi podignuti i prianjaju uz gornje zube i desni, a uzduž jezika nastaje žlijeb, brazda (lat. sulcus); 4a) kod apiko-alveolarnih, kakvi su s, z npr. u venecijanskom, u kastiljskom španjolskom, novogrčkom ili finskom, vrh jezika je uz donje alveole; 4b) u hrvatskom ili u francuskom s, z su predorso-alveolarni, tj. prednji dio leđa jezika podiže se prema gornjim zubima, a vrh jezika je iza donjih zuba; 4c) na razini alveola tvore se i šuštavi suglasnici š, ž, ali se od piskavih razlikuju volumenom usne šupljine, nerijetko zbog izbacivanja (pa i zaokruživanja) usana; piskavi i šuštavi označuju se zajedničkim imenom kao sulkalni; 5) dorsalni palatali ili prepalatali, kao u češkom ,  (ili c, ), frikativi ç, j (ili , j, npr. u njemačkom), lateral ļ (ili λ) i nazal (ɲ, ili ń); 6) stražnjonepčani (ili postpalatalni) dorsali ili velari, suglasnici su kao okluzivi k, g, frikativi x, γ, lateral ł (rus. był), nazal ŋ (n u hrv. Anka); 7) dorso-uvularni su q, G, χ, , N, ʀ; 8) faringalni su ili ždrijelni frikativi ђ (ili , kao u arapskom) i ʕ; 9) glotalni okluziv te bezvučni frikativ h i zvučni (kao u češkom). Od ovih triju posljednjih skupina (7, 8, 9) u hrvatskom je uobičajen samo glas h. Načelno se svi suglasnici mogu tvoriti i uz nosnu rezonanciju (ako je meko nepce s resicom spušteno), pa imamo nosne ili nazalne suglasnike, ali je redovito riječ o okluzivima (m, n, ń, ŋ) ili o frikativima (ɱ).

Osim ovih jednostavnih osnovnih suglasničkih artikulacija postoje i složene. Slično kao kod vokala, osim kratkih konsonanata možemo imati i duge (produžene) ili geminate (tal. fatto, freddo). U nekim jezicima suglasnici mogu biti aspirirani ili haknuti (ph, th, kh itd. ili p‛, t‛, k‛ itd.), palatalizirani ili umekšani (p’, b’, t’, d’, m’ itd.), labijalizirani (t°, d°, s° itd.), glotalizirani (p, t, k itd.) ili preglotalizirani (npr. g). Od složenih suglasnika najčešće su afrikate, kojima artikulacija započinje kao okluziv, a završava se kao frikativ (u hrvatskom ts, dz, tš, dž; slovima: c, dz, č, dž; u njemačkom pf itd.). Tako se broj osnovnih artikulacija znatno povećava. Iako se izgovor sa strujom zraka koja dolazi iz pluća smatra »normalnim«, postoje i injektivni suglasnici (redovito zvučni: B, D itd.). Od klikova su u Europi uobičajena dva u parajezičnoj komunikaciji: zvuk poljupca (u govoru se opisuje kao cmok) i zvuk negodovanja (coktanje, koje se približno bilježi kao cccc …). No u nekim jezicima, osobito u kojsanskima u Africi, klikovi su uobičajeni suglasnici, koji nastaju od zraka stlačenog između dviju točaka govornoga kanala.

Ovdje su glasovi opisani s pomoću artikulacijskih značajki, ali bi se svi oni podjednako mogli opisati i na temelju akustičkih obilježja, s time da akustički opis kao parametre uzima u obzir: brzinu vibracije ili frekvenciju, amplitudu vibracije ili intenzitet i trajanje emisije. (→ binarizam; akustička fonetika)

Iz mnoštva prikazanih glasova (ili točnije: glasovnih tipova, tipskih glasova, jer nikad nema potpune podudarnosti između glasova, koji se doživljavaju kao »isti«, u različitim jezicima), svaki jezik koristi samo određen manji broj. Uz pet vokala (i, e, a, o, u), hrvatski koristi 25 suglasnika (suglasničkih fonema), od lako uočljivih varijanata još ŋ (u banka), ɱ (u informacija), različite varijante k (u kiša, kesa, kaša, kosa, kuja), ali mnogi i školovani Hrvati ne razlikuju č i ć, dž i đ, a regionalno ni lj i j.

Govornik i slušatelj danoga (»materinskog«) jezika naučili su ne voditi računa o onim usputnim glasovnim značajkama koje u jeziku nemaju razlikovnu ili neku drugu funkciju, a time se kompenzira činjenica što se jedan funkcionalni glas (fonem) nikada ne može ostvariti (ni percipirati) na posve istovjetan način.

Glasovni se niz bilježi među uglatim zagradama ako glasove promatramo s fizikalnoga gledišta (→ fonetika; fonetsko bilježenje), a među kosim zagradama ako glasove promatramo kao razlikovne jedinice danoga jezika (→ fonologija; fonem).

3. Pojam (engl. voice, franc. voix) kojim se tradicionalna književna teorija služila da bi u poetsko ili prozno djelo unijela izražajna obilježja autorske osobnosti. Nastojeći odvojiti autora od teksta, suvremena teorija potiskuje pojam glasa kao prežitak antropomorfizma koji zanemaruje osobitu narav književnosti. Strukturalisti ga zamjenjuju pojmom gledišta, a poststrukturalisti ga raspršuju u anonimnosti »prvobitnoga pisanja« koje se otima značenjskomu centriranju. Ruski teoretičar M. M. Bahtin ističe višeglasnost romana koja u njegov jezik unosi trajan sukob ideologijskih vrijednosti i naglasaka.

Citiranje:

glas. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/glas>.