struka(e):

Gisingovci, velikaška obitelj njemačkog podrijetla. Najistaknutija grana plemićkoga roda Héder, kojoj su predci braća Wolfer i Héder, njemački vitezovi koji su u Ugarsku došli sredinom XII. st. Nazivaju se po posjedu Güssing u Željeznoj županiji. U suvremenoj madžarskoj historiografiji imaju ime Kőszegi, prema posjedu Kőszeg (hrv. Kiseg, njem. Güns), poslije glavnom sjedištu obitelji. Na vrhuncu moći imali su vlast u gotovo cijeloj jugozapadnoj Ugarskoj. U hrvatskim zemljama posjedi su im se nalazili poglavito u Križevačkoj županiji, a važno im je uporište bila Koprivnica. Prvi član obitelji koji je stekao posjede južno od Drave je bio Henrik II., s kojim započinje razdoblje najveće moći Gisingovaca. Bio je palatin (1260–67), pa ban cijele Slavonije (1267–70). Nakon smrti kralja Bele IV., bio je među plemićima koji su s Belinom kćeri Anom boravili u izbjeglištvu u Češkoj. Pošto se pomirio s kraljem Stjepanom V., vratio se u zemlju i postao ban Usore i Soli (1272–73) pa ponovno ban cijele Slavonije (1267–70. i 1273–74). God. 1274. bio je na čelu pobune ugarskih i slavonskih velikaša protiv Ladislava IV. Kumanca, koja je slomljena u bitki kraj Fövenya nedaleko od Stolnoga Biograda, u kojoj je poginuo. I Henrikovi sinovi obnašali su važne službe u kraljevstvu. Ivan (u. 1308) je bio palatin (1281–82., 1302–07) i ban cijele Slavonije (1275–77., 1284., 1295., 1299), Nikola (spominje se 1264–99), palatin (1275–76., 1284–86) i ban cijele Slavonije (1278., 1279., 1281., 1287., 1290–94), Henrik ban cijele Slavonije (1277., 1290–94., 1301–09), a Petar veszprémski biskup (1275–89). Od 1270-ih sukobljivali su se s Babonićima. Mir među tim velikaškim obiteljima sklopljen je prvo 20. IV. 1278. u Dubici, a nakon obnovljenih sukoba ponovno 30. X. 1280. u Ozlju. Dolazili su i u sukob s Crkvom. Zagrebački biskup Timotej izopćio je 1281. Ivana, Nikolu i Henrika, sinove Henrika II., i njihove ljude zbog pljačke biskupskih posjeda u Sani, Vrbasu, Gariću i Gušću, zbog otimanja Garešnice i prisvajanja crkvene desetine u zemljama gdje su vladali. U dinastičkim borbama nakon pogibije Ladislava IV. Kumanca kolebali su se između novoga kralja Andrije III. Mlečanina i Anžuvinaca. God. 1292. čak su zarobili kralja te ga oslobodili tek kada je platio veliku otkupninu i dao taoce. U razdoblju nakon smrti kralja Andrije III. Mlečanina, najprije su kao pretendenta na prijestolje podržavali češkog kraljevića Vaclava III. a potom Otona Bavarskoga. God. 1308. konačno su pristali uz Karla I. Roberta te sudjelovali na saboru koji ga je priznao kraljem. Nastojanje Karla I. Roberta da slomi moć oligarhijskih obitelji, dovelo je na kraju do sloma njihove moći, kada ih je 1339. porazio ban Mikac Mihaljević.

Citiranje:

Gisingovci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/gisingovci>.