struka(e):

absolutio ab instantia [~lu:'ci·o ~ ~a'nci·a:] (lat.: odrješenje od suda), presuda kojom se okrivljenik otpuštao od suđenja; tzv. treća vrsta presude. Razvila se u srednjovj. kaznenome postupku tal. gradova i proširila u gotovo sve postupke inkvizitornoga tipa. Njome se nije rješavalo pitanje okrivljenikove krivnje. Zbog dokaznih pravila koja su postojala u inkvizitornom postupku i raspoloživih dokaza u konkretnome slučaju, sud nije mogao odlučiti je li okrivljenik kriv ili nije, te ga je »otpuštao od suđenja«. Postupak se poslije mogao nastaviti ako su se pribavili novi dokazi. Zato je pravni položaj okrivljenikov bio nesiguran. Takav je okrivljenik najčešće bio pod policijskim nadzorom, a u nekim slučajevima morao je platiti i troškove kaznenoga postupka. Suvremeni pravni poredci, prihvaćajući pravnu sigurnost građana kao jednu od temeljnih vrijednosti, napustili su taj institut. Danas općeprihvaćeno načelo slobodne ocjene dokaza i presumpcije okrivljenikove nevinosti omogućuju sudu donošenje odluke o krivnji; u slučaju dvojbe o krivnji, mora se donijeti oslobađajuća presuda.

Citiranje:

absolutio ab instantia. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/absolutio-ab-instantia>.