TRAŽI DALJE:
STRUKE:

džihad

džihad (tur. cihat < arap. ğihād: borba, rat), u islamu, sveukupno duhovno i materijalno pregnuće u ostvarivanju Alahovih zakona. Džihad doslovce označava svaku vrstu napora usmjerenu prema određenu cilju, u užem smislu ima religijsko značenje kao nastojanje da svuda zavladaju Alahovi zakoni. Budući da sredstva kojima se to želi postići, ovisno o društvenim, ekononmskim i političkim uvjetima, mogu biti miroljubiva i nasilna, osobna i zajednička, džihad pokriva velik broj različitih sadržaja. U početnoj fazi islama (mekansko razdoblje) džihad je značio uglavnom ideološku, moralnu borbu, dok je u potonjoj povijesti islama dobivao oblik kolektivnoga nasilnog pregnuća, oružane borbe, odnosno rata. U europskim jezicima arapska riječ džihad prevodi se obično kao sveti rat (u historiografiji i običnu govoru) koji se vodi radi obrane islamske zajednice ili radi proširenja islama. Prema nekima, džihad je dužnost zajednice, pa kada ga jedan ispuni, drugi su oslobođeni dužnosti. Ako su svi u opasnosti, svi su i obvezni ispuniti džihad. Onaj tko pogine tijekom rata smatra se mučenikom (šehīd) i Alah ga nagrađuje rajem (dženet).

Tekstualna prosudba Kurana daje više uporišta za točniju odredbu užega pojma džihada, koji se iskazuje kao oružana borba ili rat. Džihad je ograničen dvama bitnim uvjetima: zabranom prekoračenja granica u vojnim borbama i mogućnošću ratovanja samo s onima koji napadaju. Stoga je džihad, kada se pojavljuje u obliku oružane borbe, bliži europskom i kršćanskom shvaćanju pravednoga rata – bellum iustum – nego pojmu svetoga rata. Kuran često izjednačava džihad s borbom ili zalaganjem u ratu, a drugi kuranski tekstovi, posebice iz medinskoga razdoblja, zahtijevaju od muslimana da ostanu u stanju trajne borbe i obavljaju tu dužnost bez iznimke.

Prva ratnička osvajanja muslimana u Siriji i Perziji nisu imala za cilj islamizaciju naroda tih zemalja, već osiguranje opstanka, mira i sigurnosti mlade države. Premda je sveti rat katkad i poprimao značajke nasilne islamizacije i borbenoga misionarenja, ne može se prihvatiti tvrdnja da se islam širio samo ognjem i mačem. Sveti rat nije vjerska obveza u muslimana, kao što su to npr. klanjanje (namaz) i post, osim u ismailita, u kojih je džihad u užem smislu postao religiozna obveza muslimanskih vjernika, te u pokretu haridžita, u kojih se sveti rat čak institucionalizirao i oblikovao kao šesti temeljni sastavni dio vjere. U šijita samo mali džihad, koji s velikim džihadom čini ugaoni kamen naučavanja, propovijeda borbu protiv vanjskih neprijatelja, nevjernika i grješnika.

Da bi se bolje razumjelo značenje džihada u obliku oružanih borbi, potrebno je utvrditi odnos između pripadnika islama i nemuslimana. U islamu se, naime, različito postupa prema posjednicima Objave ili »naroda Knjige« i vjernicima drugih religija. Oni kojima je poslana Objava (kršćani i židovi) imaju povlašten položaj, pa u svetom ratu neće biti ubijeni ili prisiljeni na obraćenje, nego su dužni platiti porez na osobu džizja i porez na zemlju. U muslimanskim zemljama morali su se od muslimana razlikovati u nošnji, nisu smjeli jahati na konju, a niti svjedočiti pred muslimanskim sudom. Inače su ostajali slobodni, pa im nitko nije dirao u vjerske obrede, samo im je bilo zabranjeno podizati nove bogomolje. Ta i druga ograničenja, zauzvrat, jamčila su kršćanima i židovima mir i pravnu sigurnost u islamskoj državi. Povlašteni položaj, utvrđen sustavom mileta, kršćani i židovi zadržali su u Arapskom i Osmanskom Carstvu sve do osvita novoga doba. Odatle slijedi i obrat u odnosu na nemuslimane. Ratnička su se osvajanja, vođena radi mogućnosti ubiranja danka, često pokazivala gospodarski unosnijima od puke islamizacije, pa je i ideološka strogost u shvaćanju džihada osjetno ublažena. Za pogane, bezbožnike i mnogobošce, položaj je bio znatno nepovoljniji, jer su oni trebali birati između prihvaćanja islama i smrti. Prema islamskom nauku, pogani su pristaše krivih mišljenja, dok kršćani i židovi (»narod Knjige« ili ahl al-Kitāb) ostaju samo nosioci smutnje i zastranjenja u vjeri. To razdvajanje dviju vrsta vjernika imalo je dalekosežne praktične posljedice.

U svjetskoj povijesti (Azija, Afrika, Europa) ratovi koje su islamske države vodile pod nazivom džihada imali su veliku važnost. U povijesti južnoslavenskih naroda svi ratovi (isprva osvajački, poslije obrambeni) koje je Osmansko Carstvo vodilo na području Balkana bili su smatrani džihadom (odnosno turski gaza).

Pojam džihada, u prostornoj dimenziji, našao je u nekim teološkim školama svoje pravno tumačenje u podjeli svijeta na zemlje islama, što se opisuje izrazom Dār al-Islām (arap.: kuća islama) i na područje rata ili još neislamiziranoga dijela čovječanstva, što je obuhvaćeno pojmom Dār al-ḥarb (arap.: kuća rata). Tim se razlikovanjem izražava nastojanje i želja da jednoga dana cijeli svijet prihvati islamski nauk. U islamu je to još bilo potpomognuto državnim razlozima koji su za muslimana uvijek istovjetni religioznim razlozima. Ne treba pritom zaboraviti da su kršćani i židovi, kao zaštićena manjina, ipak pripadali zemljama ili »kući« islama, a ne područjima koja u budućnosti treba islamizirati.

Citiranje:
džihad. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 18. 1. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=16866>.