STRUKE:

državljanstvo

državljanstvo, temeljni pravni odnos ili osobita pravna veza trajnoga značaja između pojedinca i države, na temelju koje pojedinac ima status državljanina. Stjecanjem državljanstva određene države pojedincu se priznaje status temeljem kojega mu, uz odgovarajuće obveze (npr. voj. obveza), postaju dostupna sva gospodarsko-socijalna, građanska i osobito polit. prava (biračko pravo, primitak u javne službe i sl.). Status državljanina, u pravilu, neovisan je o tome nalazi li se osoba stvarno na području države. Državljaninu je osigurana i konzularna zaštita u inozemstvu. Ustav RH, osim toga, propisuje da hrv. državljanin ne može biti prognan iz RH, niti mu se može oduzeti državljanstvo, a ne može biti ni izručen drugoj državi. Državljanstvo pripada u isključivu nadležnost jedne države (domaine réservé), a to znači da svaka država na temelju svojih propisa o državljanstvu određuje je li neka osoba njezin državljanin i, obrnuto, na temelju svojih propisa o državljanstvu država ne može određivati državljansku vezu između fizičke osobe i strane države. Zakonodavstva često prihvaćaju načelo isključivosti (primata) državljanstva. Tako i Zakon o hrvatskom državljanstvu iz 1991. propisuje da se hrv. državljanin koji ima i strano državljanstvo pred tijelima drž. vlasti RH smatra isključivo hrv. državljaninom.

Tri su opća načela za stjecanje državljanstva: načelo krvne veze ili podrijetla (ius sanguinis), prema kojemu dijete stječe državljanstvo svojih roditelja bez obzira na to gdje je rođeno i gdje ono i njegovi roditelji žive; načelo područja (ius soli), prema kojemu se državljanstvo djeteta određuje prema državi na području koje je dijete rođeno bez obzira na državljanstvo roditelja; načelo prebivališta (ius domicilii), prema kojemu osoba stječe državljanstvo one države na području koje prebiva. U svakoj je državi jedno načelo primarno, a ostala služe kao dopunska načela. U Europi prevladava načelo podrijetla (ius sanguinis), dok je u SAD-u primarno načelo područja (ius soli).

Prema Zakonu o hrvatskom državljanstvu četiri su načina stjecanja državljanstva: podrijetlom, rođenjem na teritoriju RH, prirođenjem (naturalizacijom) i prema međunar. ugovorima. Osnovni način stjecanja hrv. državljanstva temelji se na načelu podrijetla ili krvne veze, tako da dijete po sili zakona stječe hrvatsko državljanstvo ako su u času djetetova rođenja oba roditelja hrv. državljani, bez obzira na to gdje je dijete rođeno. Rođenje na teritoriju RH priznaje se kao osnova za stjecanje hrv. državljanstva samo u slučaju kada je dijete rođeno ili nađeno na teritoriju RH, a roditelji su mu nepoznati, bez državljanstva ili su nepoznata državljanstva. Prirođenjem može steći hrvatsko državljanstvo stranac, uz uvjet da podnese zahtjev za primitak u državljanstvo i ispuni sve zakonom propisane uvjete. Primitak stranca u hrvatsko državljanstvo podložan je diskrecijskoj ocjeni nadležnoga tijela, što znači da njegov zahtjev za primitak u državljanstvo može biti odbijen unatoč tomu što ispunjava zakonske uvjete ako nadležno tijelo ocijeni da postoje razlozi, od interesa za RH, zbog kojih se zahtjev stranca za stjecanje državljanstva treba odbiti.

Hrvatsko državljanstvo može prestati otpustom, odricanjem i prema međunar. ugovorima. Otpust iz državljanstva, način njegova prestanka, moguć je temeljem posebnog akta nadležnoga tijela drž. uprave, a u povodu zahtjeva pojedinca, koji je dužan prethodno ispuniti sve zakonom propisane uvjete za otpust. Slično prirođenju, i otpust je podložan diskrecijskoj ocjeni nadležnoga tijela. Odricanje je određeni oblik negativne opcije pojedinca, koji jednostranom izjavom volje gubi vlastito državljanstvo, s time da ispunjava sve zakonom propisane uvjete (punoljetnost, drugo državljanstvo, prebivalište u inozemstvu).

Stjecanje, odnosno prestanak državljanstva pretpostavlja, prema međunar. ugovorima, prethodno sklapanje međunar. ugovora s jednom ili više zemalja, u kojem bi mogli biti predviđeni i neki drugi načini i uvjeti za stjecanje ili za prestanak hrv. državljanstva, različiti od onih propisanih u domaćem zakonu.

Poslovi državljanstva u nadležnosti su Ministarstva unutarnjih poslova, a evidencije o državljanstvu (knjige državljana) vode matični uredi općine, odnosno grada prema mjestu rođenja osobe ili, u pojedinim slučajevima, prema prebivalištu osobe. Središnju evidenciju o hrv. državljanima koji nemaju prebivalište u RH vodi tijelo nadležno za poslove opće uprave u Gradu Zagrebu te nadležna diplomatska ili konzularna predstavništva RH.

Istodobno postojanje različitih sustava stjecanja i prestanka državljanstva u pojedinim zemljama dovodi do pojave bezdržavljana (apatrida, apolita), dvostrukih državljana (bipatrida) ili višestrukih državljana (polipatrida), kao i do različitih oblika sukoba državljanstava. Međunarodnim ugovorima takva se stanja nastoje svesti na što manju mjeru.

državljanstvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 30.3.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=16371>.