struka(e):

Corpus iuris canonici [ko'rpus ju:'ris kano'nici:] (lat.: Zbornik kanonskoga prava), zbornik prava Katoličke crkve. Naziv corpus iuris (tijelo prava) pridavan je u povijesti zbirkama zakona s namjerom da označi kako su u njima zakoni potpuni i sustavno sređeni. U tom se značenju naziv upotrebljava već u klasičnom rimskom pravu, odakle je prenesen u crkveno pravo, prozvano ius canonicum (kanonsko pravo), za razliku od ius civile (svjetovno pravo). Naziv Corpus iuris canonici za crkvene zbirke propisa javlja se u starom i srednjem vijeku, dok još nisu postojale sređene zbirke. Izvori ili građa s crkvenim propisima uglavnom su sadržavali zaključke općih crkvenih koncila i pokrajinskih crkvenih sabora i sinoda, kojima su pape dodavali svoje odredbe i službene dokumente. U IX. st. nastaje prva zbirka tzv. Pseudoizidorovih dekretala, koja uz zaključke općih crkvenih koncila donosi i najvažnije papinske odredbe, a od odluka pokrajinskih sabora donosi samo one koje su potvrdili pape. Zbirka je imala krivotvorina, osobito o tematici biskupovih sloboština i neovisnosti, metropolita i papa o svjetovnoj vlasti. Razvoj pravnoga studija na Sveučilištu u Bologni u srednjem vijeku utjecao je i na sređivanje crkvenih propisa. Osnivateljem crkvene pravne znanosti, kanonistike, smatra se redovnik kamaldolac Gracijan, magister u Bologni, koji je 1140. prvi skupio i sredio crkvene pravne propise (canones). Njegovo djelo Uređenje neuređenih propisa (Concordantia discordantium canonum) poslije je prozvano Gracijanovim dekretom (Decretum Gratiani). Još u istom stoljeću dodavali su nove zbirke pape Aleksandar III. i Inocent III. No osobito su poznate zbirke počevši od XIII. st.: Knjiga izvan dekreta (Liber extra decretum ili Gregoriana, 1234) Grgura IX., VI. knjiga dekretalija (Liber sextus decretalium, 1298) Bonifacija VIII., Constitutiones Clementinae (1317) Klementa V., prozvana još Clementina ili Knjiga sedma (Liber septimus); potonje se zbirke nazivaju Extravagantes (1325) pape Ivana XXII. i Extravagantes communes (1500). Od tih su zakonika samo oni papa Grgura, Bonifacija i Klementa pravi zakonici u strogom smislu riječi, javne zbirke, dok su ostali tri posebničke ili privatne zbirke. Autentična izdanja i autoritativan oblik svim tim zbirkama dao je 1580. papa Grgur XIII., kada su tiskane pod skupnim naslovom Corpus iuris canonici. Djelo je ostalo mjerodavnim pravnim zbornikom u Crkvi do 1918., kada ga je zamijenio Zakonik kanonskoga prava (Codex iuris canonici); danas vrijedi Codex iz 1983., na hrvatskom jeziku objavljen 1988.

Citiranje:

Corpus iuris canonici. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/corpus-iuris-canonici>.