struka(e): | | |
ilustracija
C, razvoj slova: 1. egipatski hijeroglif, 2. staro semitsko gimel, 3. grčko gama, 4. etrursko slovo, 5. rimsko arhajsko slovo, 6. klasična rimska kapitala, 7. Evanđelistar MR (XI. st., Metropolitanska knjižnica Zagreb), 8. ćirilično slovo (Samuilov natpis, 993), 9. Savina knjiga (XI. st.), 10. Suprasaljski zbornik (XI. st.), 11. Ostromirovo evanđelje (1056-57), 12. različiti oblici hrvatsko-ćiriličnoga slova (Poljica), 13. Kijevski listići (X. st.), 14. Kločev glagoljaš (XI. st.), 15. Bašćanska ploča (oko 1100), 16. Vatikanski misal (XIV. st.), 17. tiskano hrvatsko glagoljično slovo (prvotisak Misala, 1483), 18. kurzivno hrvatsko glagoljično slovo (Petrisov zbornik, 1468), 19. hrvatsko glagoljično kurzivno slovo (Vinodolski zakon, 1288), 20. hrvatsko glagoljično kurzivno slovo (Istarski razvod, XIII. st.)

C. 1. Treće slovo latiničnih alfabeta (abeceda). U hrvatskoj se abecedi tim slovom od XIX. st. dosljedno bilježi afrikata c. Isti se glas u ćirilici bilježi znakom Ц, a u glagoljici znakom . I u glagoljici i u ćirilici navedena su slova označavala i brojevnu vrijednost 900 i zvala su se ci. Znak C nalazi se i u ćirilici, ali u njoj bilježi glas s.

Razvoj znaka C počinje starosemitskim gimelom, tj. znakom za glas g he2_0802a.jpg iz kojega su se razvile različite inačice grč. gámma, među njima halkidička i korintska zaobljena inačica C. Mnogobrojni oblici gámme, uglati i zaobljeni, prelaze u italička pisma, a zaobljeni prevladavaju. Tako i arhaično i klasično latinično slovo ima oblik C. U tim pismima znak C u početku bilježi i zvučno g i bezvučno k (zato kratica za ime Gaius i može biti C). Ta je dvostrukost nastala, možda, pod utjecajem etrurskoga jezika. Radi bolje razlikovnosti, u III. st. znaku C dodana je poprečna crtica pa je nastao znak G. Do početka sr. vijeka C se uvijek čitao kao k, a između IV. i VI. st. čitao se dvojako: kao k (ispred suglasnika te ispred a, o, u, npr. clarus = klarus, cum = kum) i kao c ili ts̑ (ispred e, i, ae, oe, npr. civis = civis, Caesar = cezar).

U suvremenim romanskim jezicima stanje je različito: u rumunjskome i talijanskome slovom C bilježe se glasovi k, č, u francuskome i portugalskome k, s, a u španjolskome k, ϑ. Kao u hrvatskome stanje je u slovenskome, u svim zapadnoslav. jezicima, u litavskome, letonskome i albanskome. U turskome se tim slovom bilježi glas dž, a u germanskim jezicima većinom s i k.

U slavistici se dugo raspravljalo o tome je li ćirilično Ц nastalo iz glagoljičnoga  ili je proces bio obrnut. Jedno i drugo slovo izvodi se najčešće iz samaritanskoga cade (HE2_TEMP.jpg), a nerijetko se tvrdilo da je Ц nastalo iz ćiriličnoga Ч.

Glas c u hrvatskom jeziku potječe od praslav. c, koje dolazi od *k ispred ě i i, postalih od indoeur. dvoglasnika *oi (vuci < praslav. *vьlci < vilkoi, cijena < praslav. *cěna < *koina); od praslav. k u skupini kv ispred ě, i < *oi (cvijet < praslav. *květ’ь < kvoitu), od praslav. c iza ь, i, ę (ovca < praslav. *ovьca < *ovika; mjesec < praslav. *měsęcь < *mēsinku; nicati, usp. niknuti). Glas c dolazi i u onomatopejama (cicati < sisati), a u mnogim je primjerima glas c podrijetlom iz drugih jezika: u europeizmima lat. i grč. podrijetla od k i t prema srednjoeur. srednjovj. izgovoru (civil, cedar, nacija, demokracija), u posuđenicama iz drugih eur. jezika (ceh < njem., boca < mletački tal., cipela < madž.).

2. U matematici, znak (C) za neku nepromjenljivu vrijednost (konstantu); znak (C) za skup kompleksnih brojeva; u geometriji, znak (C) za točku; znak (c) za stranicu geometrijskoga lika (npr. hipotenuzu pravokutnog trokuta); u algebri, znak (c) za opći broj; u vektorskoj analizi, znak (C) za matricu, znak (c) za vektor.

3. Znak (C) mjerne jedinice kulon i znak (°C) za Celzijev stupanj.

4. U kemiji, simbol za ugljik (C; lat. carboneum).

5. Znak decimalnog predmetka mjernih jedinica centi- (c), znači 10–2.

6. U glazbenoj abecedi, početni ton osnovne dijatonske ljestvice C-dura i c-mola. U sustavu tonaliteta središnji ton. U notnome pismu znak za taktnu mjeru: C označuje četveročetvrtinski, a C/ dvopolovinski takt. Kraticom c. najčešće se naznačuju cantus (lat.: napjev, npr. cantus firmus), continuo (npr. basso continuo) i corda (tal.: žica).

7. U sustavu rimskih brojeva, znak (C) za broj 100 (C, skraćeno od latinski centum: sto).

8. Kratica (c) za sitan novac raznih zemalja (cent, centime, centavo, centesimo).

9. U filozofiji, simbol (c) za »kontrapoziciju«, ali također označuje svođenje modusa druge i treće figure zaključivanja na prvu.

10. U informatici, viši procedurno orijentiran programski jezik; razvijen 1972. za znanstvenu primjenu na različitim tipovima i modelima računala. Na njegovoj je osnovi razvijen objektno orijentiran jezik C++, jedan od najraširenijih programskih jezika današnjice.

11. U fizici, znak (C) za električni kapacitet, koncentraciju i toplinski kapacitet; znak (c) za brzinu svjetlosti.

Citiranje:

C. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/10446>.