struka(e): | |
ilustracija
ŠPANJOLCI, raširenost španjolskoga jezika u svijetu
ilustracija
ŠPANJOLCI, A. Berruguete, Abraham i Izak, 1527–32., Valladolid, Museo Nacional de Escultura
ilustracija
ŠPANJOLCI, A. Gaudí i Cornet, kuća Milá, Barcelona
ilustracija
ŠPANJOLCI, Calatrava, Museo de la Ciencias Príncipe Felipe u Valenciji, 2000.
ilustracija
ŠPANJOLCI, crkva San Miguel de Lillo kraj Ovieda, IX. st.
ilustracija
ŠPANJOLCI, D. R. de Velázquez, Venera sa zrcalom, 1651., London, National Gallery
ilustracija
ŠPANJOLCI, dvorac u Coci, XV. st.
ilustracija
ŠPANJOLCI, El Greco, Laokoont, detalj, oko 1610–14., Washington, National Gallery of Art
ilustracija
ŠPANJOLCI, F. Goya, Suncobran, 1777., Madrid, Prado
ilustracija
ŠPANJOLCI, Francisco Salzilla, sv. Jeronim, 1755. Murcia, Museo Salzilla
ilustracija
ŠPANJOLCI, freska Krista iz crkve Sant Climent u Taüllu, XII. st.
ilustracija
ŠPANJOLCI, G. B. Sacchetti i V. Rodríguez Tizón, kraljevski dvor u Madridu
ilustracija
ŠPANJOLCI, G. de Siloé, Don Juan de Padilla, detalj grobnice, 1500–03., Burgos, Museo Arqueológico
ilustracija
ŠPANJOLCI, J. de Juni, Oplakivanje Krista, 1571., Segovia, katedrala
ilustracija
ŠPANJOLCI, J. Miró, Žene i ptica na mjesečini, 1949., London, Tate Gallery
ilustracija
ŠPANJOLCI, Jose de Ribera, Martirij sv. Bartolomeja, 1630., Madrid, Prado
ilustracija
ŠPANJOLCI, portal Abdurahmanove džamije, VII-X. st., od XII. st. katedrala La Mezquita u Córdobi
ilustracija
ŠPANJOLCI, samostan u Ripollu, X–XII. st.
ilustracija
ŠPANJOLCI, San Juan de Baños de Cerrato kraj Palencije, 661.
ilustracija
ŠPANJOLCI, Sevilla, katedrala, 1402-1519.

Španjolci.

1. Romanski narod nastanjen većinom u Španjolskoj, gdje s približno 18 340 425 pripadnika čini 44,9% (deklariranog) stanovništva (2001). Govore španjolskim (kastiljskim) jezikom. U doba velikih geografskih otkrića (XV. st. i dalje) Španjolci su se u velikom broju iseljivali u Ameriku te su jedna od najvažnijih etničkih komponenata u stvaranju latinskoameričkog naroda, koji uglavnom pripadaju španjolskom govornom području. Španjolska je i u novije doba zadržala odlike emigracijskoga prostora; do znatnijega je iseljivanja došlo posebice u razdoblju građanskog rata (1936–39) te nakon II. svjetskog rata, uglavnom u Južnu Ameriku. – Prastanovnici Pirenejskoga poluotoka bili su Iberi, koji su se od VI. st. pr. Kr. u unutrašnjosti miješali s keltskim došljacima (Keltiberi), dok su obalu već prije kolonizirali Feničani i Grci, te u III. st. pr. Kr. Kartažani. Njih su istisnuli Rimljani, koji su u II. i I. st. pr. Kr. zauzeli sav poluotok i zatim ga romanizirali. Najezde Vandala, Alana, Sveva i Zapadnih Gota unijele su u romaniziranu Hispaniju germanske elemente. Posljednji snažan etnički utjecaj na formiranje španjolskog naroda imali su Arapi, koji su nakon 711. proširili svoju vlast na cijeli poluotok, izuzev planinski sjever (Asturija), i Židovi (do XI. st.). Uz osjećaj pripadnosti španjolskom narodu, Španjolce odlikuju i izraženi regionalni identiteti koji se velikim dijelom temelje na specifičnom kulturnopovijesnom razvoju pojedinih regija i njihovim geografskim različitostima.

2. Stanovnici Španjolske (od kojih 73% govori španjolskim jezikom i njegovim dijalektima, 3% baskijski, a 24% katalonski, galješki, aranski i dr.).

Povijest

Povijest  → španjolska, povijest

Jezik

Španjolski jezik

Španjolski jezik
romanski je jezik iz iberoromanske podskupine. Službeni je i govorni jezik Španjolske (ukupno oko 40 milijuna govornika, od čega 73% imaju španjolski kao materinski jezik, dok su ostali dvojezični) te niza zemalja što su ih Španjolci bili osvojili i kolonizirali nakon velikih zemljopisnih otkrića, ili pak u XIX. st. Uz uporabu i indijanskih jezika u nekim zemljama (gvaranski, kečuanski, ajmarski i dr.), u Južnoj Americi španjolski je službeni i govorni jezik u devet zemalja (Argentina, Urugvaj, Paragvaj, Čile, Bolivija, Peru, Ekvador, Kolumbija, Venezuela), a to znači u svim zemljama osim Brazila, Gvajane, Surinama i Francuske Gijane. Jednak status španjolski ima i u sedam država Srednje Amerike (Panama, Kostarika, Nikaragva, Salvador, Honduras, Gvatemala, Meksiko; jedino je u Belizeu službeni jezik engleski) te na Kubi i u Dominikanskoj Republici u Velikim Antilima. God. 2000. bilo je u SAD-u 32,4 milijuna govornika španjolskoga, osobito u državama California (19,2% st.; na jugu države 22,6%), New Mexico (36,6% st.), Arizona (16,2% st.), Texas (21% st.), Florida (8,8% st.; grad Miami 35,7% st.), New York (9,5% st.; grad New York 19,9% st.). U Africi je španjolski službeni jezik Ekvatorske Gvineje te jezik skupina stanovnika u Maroku. Na Filipinima, gdje posljednjih stotinjak godina neprestano uzmiče, očuvao se kao jezik dijela aristokracije, te kao jezik kulture i trgovine. Španjolski je najrašireniji romanski jezik (god. 2000. više od 400 milijuna govornika), a na svijetu po raširenosti dolazi odmah nakon kineskoga i engleskoga.

Suvremeni španjolski standardni jezik ima pet samoglasničkih fonema /i, e, a, o, u/ (neutralnih po kvantiteti), uzlazne diftonge pod naglaskom /ie, ue/ te silazne diftonge /ai, au, ei, eu, ui i dr./; ima 18 suglasničkih fonema, od kojih su specifični /ϑ, č, x, ļ, ń/; zvučni fonemi /b, d, g/ ostvaruju se kao okluzivi [b, d, g] na početku riječi (iza pauze) i iza /l/ i /r/, a u intervokalnom položaju kao frikativi, ili kadšto spiranti [β, δ, γ]; kastiljski piskavi [s] apikoalveolaran je (laički, po slušnoj impresiji, »lagano palataliziran«), kao u novogrčkom (za razliku od južnošpanjolskog i latinskoameričkog »običnog« predorsoalveolarnog izgovora, koji je istovjetan s francuskim ili s hrvatskim); oprjeka /ϑ/ /s/ neutralizira se na prostorima središnje i južne Španjolske te Latinske Amerike (izgovor je »obični« [s]); frikativni su fonemi samo bezvučni /f, ϑ, s, x/; karakteristična je oprjeka između običnoga /r/ i »jakoga« ili »dugoga« /r:/ (npr. caro: skȗp ~ carro: kola); u suglasnike neki ubrajaju i poluvokale /j, w/. Naglasak je slobodan na jednom od tri posljednja sloga u riječima pa ima izrazitu razlikovnu ulogu (público: javni ~ publico: objavljujem ~ publicó: objavio /-ila/ je; término: nazivak; rok ~ termino: završavam ~ terminó: završio /-ila/ je itd.). Kao u cijeloj Zapadnoj Romaniji, oznaka je množine imenica i pridjeva dočetak /-s/ (la casa grande: velika kuća ~ las casas grandes: velike kuće; nuestro amigo: naš prijatelj ~ nuestros amigos: naši prijatelji); komparacija pridjeva u načelu je analitička (s pomoću preponiranoga priloga más: više < latinski magis za komparativ te određenoga člana i más za superlativ: alto: visok ~ más alto: viši ~ el más alto: najviši); demonstrativ izražava tri stupnja (este: ovaj ~ ese: taj ~ aquel: onaj); zamjenica za drugo lice iz uglađenosti glasi Usted: vi /Vi/ (stegnuto od starošpanjolskog Vuestra Merced: Vaša Milost), u množini Ustedes: vi /Vi/ (gospodo, gospođe), a glagol je uz tu zamjenicu u trećem licu (Usted dice: vi kažete, Ustedes dicen: vi /gospodo/ kažete); nenaglašeni oblici ličnih zamjenica aglutiniraju se iza infinitiva, imperativa i glagolskoga priloga (mostrármela: pokazati mi ju, muéstramela: pokaži mi ju, mostrándomela: pokazujući mi ju itd.). Imenica (imenska sintagma) u službi direktnog objekta uvodi se prijedlogom a kada se odnosi na osobe ili na ono što je personificirano (He encontrado a Juan: Susreo sam Ivana); kako direktni tako i indirektni objekt izraženi imenicom ili naglašenom zamjenicom obično se anticipiraju ili ponavljaju s pomoću nenaglašene lične zamjenice (Le conozco a Juan: Poznajem [ga] Ivana; Le conozco a él: Poznajem [ga] njega; A Juan le conozco: Ivana [ga] poznajem; Se lo digo a Juan: To [mu] kažem Ivanu; Se lo digo a él: Kažem [mu] njemu). Glagolski sustav ima razvijenu morfologiju za izražavanje vremensko-načinskih značenja (dva niza oblika za konjunktiv imperfekta; posebni oblici za konjunktiv futura). Za španjolski je karakteristična razlika između glagola ser i estar kao kopule; ser: biti, kao kopula, izražava trajna, nezavršena i prirođena svojstva i značajke (Él es loco: On je lud /neizlječivo, od rođenja, i ostat će takav/), dok estar: biti izražava stečena i privremena svojstva i značajke (Él está loco: On je [postao] lud/poludio [od bijesa, ljubomore i sl., ali će ga kad tad proći]). Španjolski posjeduje bogatu tvorbu riječi (osobito sufiksacija i prefiksacija).

Španjolski jezik romanski je idiom koji se razvio iz vulgarnoga latinskoga u Staroj Kastilji (kraj oko Burgosa i područje La Montaña u Kantabriji); nastanak Gotske Države (V. st.) pogodovao je postupnomu jezičnom izdvajanju iz vulgarnolatinskoga kontinuiteta. U dijakronijskom smislu riječi španjolski ima nekoliko osobina koje ga odvajaju od drugih romanskih jezika: za razliku od portugalskoga i katalonskoga, latinski ĕ, ŏ (vulgarni latinski ę, ǫ) u španjolskom su se diftongirali u naglašenom otvorenom i zatvorenom slogu (bĕne: dobro > bien; bŏnum: dobar > bueno; tĕrra: zemlja > tierra; pŏrta: vrata > puerta), ali ne i u doticaju s palatalnim suglasnikom (ŏculum: oko > *oļo > ojo [o'žo > o'xo], ŏcto: osam > ocho); početno /f-/ prešlo je u /h-/ pa potkraj srednjega vijeka nestalo (furnum: ognjište > horno [> o'rno]: peć, fabulari, fabulare: pričati, naklapati, izmišljati > hablar: govoriti, razgovarati); skupine -l- i -cl- dale su j [x] (mulĭerem: žena, mulére > *muļer > mujer [muxe'r], acŭcula: iglica >*acucla > aguja [aγu'xa]: igla; usporedi portugalski molher, agulha); latinske skupine -ll- i -nn- prelaze u [ļ] i [ñ] (callem: staza > calle: cesta, ulica, annum: godina > año); skupine -ct- i -lt- daju ch [č] (octo: osam > ocho, multum: mnogo > mucho; usporedi portugalski oito, muito); u XVI. st. obezvučili su se zvučni piskavi i šuštavi frikativi -z- i -ž- (rosa [ro'za > ro'sa]: ruža, mujer [muže'r > muše'r > muxe'r]: žena) itd. Osim za ime, morfologija je obično konzervativna. Sintetički indikativ pluskvamperfekta na -ara dobio je potkraj srednjega vijeka vrijednost konjunktiva imperfekta, pa španjolski od tada ima za to značenje dva usporedna niza oblika (na -ase, -iese i na -ara, -iera). U leksiku latinskoga podrijetla čuvaju se izraziti arhaizmi (hablar: govoriti, trigo: žito) uz inovacije (quejar /se/: jadikovati, corazón: srce). Arapska osvajanja u VIII. st. i višestoljetno arapsko gospodstvo na južnim i središnjim prostorima Iberskoga poluotoka imali su za posljedicu, s jedne strane, nastanak što privremenih što pak trajnijih političkih formacija duž atlantske obale na sjeveru te između Ebra i hrpta Pireneja na istoku (iz kojih će se već od VIII. st. organizirati kršćanska rekonkista) te, s druge strane, postupno daljnje oblikovanje posebnih romanskih idioma na sjeveru (galješki /galješko-portugalski/, astursko-leonski, kastiljski, navarsko-aragonski, katalonski) i romanskoga mozarapskog na jugu, na prostoru pod arapskom (maurskom) vlasti. Tijekom gotovo osam stoljeća što sukoba što pak suživota, te rekonkiste, u španjolski i u druge iberoromanske idiome ušao je velik broj arapskih riječi.

U razvoju španjolskoga treba razlikovati nekoliko razdoblja. Od pojave prvih značajnijih potvrda španjolskog jezika u X. st. (Glosas Emilianenses i Glosas Silenses) postupno će u idućim stoljećima biti prevladana dijalektalna razmrvljenost prostora Stare Kastilje, a pisani će se jezik unificirati po uzoru na govor Burgosa (prijestolnica Kastilje do kraja XI. st.). Prvi književni tekstovi dočetni su stihovi (jarchas), na mozarapskom, lirskih pjesama na arapskom ili na hebrejskom (moaxajas, muwaššakhas) iz XI. i XII. st. Veliki epski spjev Pjesan o Cidu nastao je oko 1140., ali je poznat samo rukopisni prijepis iz 1307. Kada je u XII. i XIII. st. Toledo postao jednim od najznačajnijih europskih intelektualnih središta (osobito pod Alfonsom X. Mudrim), kastiljski je, istodobno s razvojem pravne, povijesne i znanstvene proze (poezija je bila na galješkom), postigao gipkost i stabilnost i tako su udarene osnove pretklasičnomu španjolskom (tada se književnost još pisala i na aragonskom i leonskom). Potkraj XV. st. jedini oblik pisanoga jezika ostat će kastiljski. Početak treće etape označuju radovi A. E. de Nebrije (Gramática de la lengua castellana, 1492., zatim latinsko-kastiljski, 1492., i kastiljsko-latinski rječnik, 1495., te pravopisna pravila kastiljskoga, 1517) koji su poslužili kao čvrsta podloga za daljnje normiranje jezika, a on je u takvu obliku bio prenesen i u Novi svijet. U XVI. st. pojavljuje se prvi put nazivak español, lengua española za označivanje govornoga, službenoga i pisanoga jezika Španjolskoga Kraljevstva (u Latinskoj Americi i danas prevladava naziv castellano, lengua castellana). U toj se etapi konačno uspostavlja fonološki sustav modernoga španjolskog kao i njegova današnja gramatička struktura. Djelovanje niza velikih pisaca potkraj XVI. i u XVII. st. (M. de Cervantes, L. de Góngora, Lope de Vega, F. de Quevedo i dr.; siglo de oro – zlatni vijek), razmjena s drugim europskim jezicima, impozantna leksikografska djela (Covarrubiasov rječnik, 1611), omogućili su da se sustavnim normativnim djelovanjem španjolske Akademije (osnovana 1713) tijekom XVIII. st. standardni španjolski ustalio približno u današnjem obliku. – Lepezasto širenje kastiljskoga tijekom rekonkiste prema južnim obalama poluotoka zaustavilo je širenje (astursko-)leonskoga narječja na sjeverozapadu i aragonskoga na istoku; andaluzijsko narječje nije nastalo izravno iz mjesnoga vulgarnoga latinskog, odnosno srednjovjekovnoga mozarapskoga, nego širenjem kastiljskoga prema jugu; osim toga valja spomenuti prijelazne govore, ili podnarječja, koji se govore u pokrajinama Extremadura, Rioja i Murcia te na Kanarskim otocima; posebno mjesto u dijalektalnoj slici zauzima židovskošpanjolski, kojim nakon protjerivanja Židova 1492. govore sefardske zajednice izvan poluotoka (Maroko, balkanske zemlje, Izrael i dr.).

Španjolski u Americi (američki španjolski)

Španjolski u Americi (američki španjolski) oblik je španjolskoga jezika koji su nakon otkrića Amerike ondje proširili španjolski osvajači i kolonizatori (u prvim stoljećima većim dijelom s juga poluotoka). Kao tipičan kolonijalni jezik, koji se u razmjerno kratku vremenu proširio na golemu prostoru, prilično je jedinstven, a razlike od zemlje do zemlje uglavnom su fonetske i leksičke. S druge strane, mnogobrojni nazivi za tipične američke realnosti (za biljke, životinje i sl.), što su ih kolonizatori preuzeli iz domorodačkih jezika (ponajprije aravačkoga, nahuatlanskoga i kečuanskoga), proširili su se i u europskom španjolskom te u drugim europskim jezicima. Američke pojave kao seseo, aspiracija ili gubitak implozivnoga s, izgovor [h] mjesto kastiljskoga [x] poznate su i u Španjolskoj; američki voseo (uporaba zamjenice vos mjesto tu, ali s glagolom u starijem liku, 2. licu množine) tipičan je arhaizam koji je u poluotočnom španjolskom nestao nakon otkrića Amerike.

Književnost

Početak španjolske književnosti obilježilo je epsko pjesništvo, a njegovim se prvim djelom smatra »Pjesan o Cidu« (»Cantar de Mio Cid«, nastala oko 1140., zapisana 1307), jedini u cijelosti sačuvan primjer srednjovjekovne kastiljske epike (cantar de gesta). Sastoji se od 3733 stiha, a govori o srednjovjekovnome društvu i o povijesnim događajima prikazujući život povijesne osobe (Rodrigo Díaz de Vivar, zvan El Cid). Priča o Cidovu životu sačuvana je i u latinskim tekstovima (»Pjesma o Cidu Junaku« – »Carmen campidoctoris«, XI. st., i »Rodrigova povijest« – »Historia Roderici«, XII. st.). Ostale epske pjesme poznata naslova nisu sačuvane u izvornu obliku, nego su prepričane u srednjovjekovnim kronikama. Epske pjesme prenosili su usmeno izvođači (juglares), a prevladava mišljenje da su nastale kao plod individualnog i kolektivnoga napora u okviru usmene kulture. Postoji i mišljenje da su bile najprije napisane pa se potom usmeno širile među pukom. Početak lirskoga pjesničkog izraza danas se datira najranije oko 900., a označila ga je jarcha, odnosno nekoliko stihova na romanskom, tj. španjolskom, ili na mješavini romanskog i pučkog arapskoga. Sačuvala se kao dodatak arapskoj ili hebreskoj pjesmi (moaxaja, muwaššakha), a doima se kao ulomak ljubavne pjesme koju »govori« drugi, obično ženski glas. U moaxaji, kao i u vrsti pjesme u osmercu na pučkom arapskome jeziku (zejel), nalaze se romanske riječi i izrazi koji su izvan opisanoga dodatka. Pretpostavlja se da su oblici pučke lirske poezije na romanskim dijalektima (copla, villancico) postojali u predarapsko doba, čak da su se u Al-Andalusu preobrazili u moaxaju, ali su svakako bili veoma vitalni u srednjovjekovnoj kršćanskoj sredini. Prvi zapisi te poezije potječu iz XV. st. Na području kastiljskoga jezika proširila se u XIII. i XIV. st. iberska inačica trubadurske lirike na galješkom jeziku u oblicima cantiga de amor i cantiga de amigo, te satirična cantiga de escarnio. Od XII. st. nastajali su pjesnički dijalozi u kojima se raspravljalo o različitim svjetovnim i vjerskim pitanjima: prvi je takav tekst »Rasprava tijela i duše« (»Debate del alma y el cuerpo«, 1207). Od početka XIII. do kraja XIV. st. nastalo je tridesetak tekstova napisanih u cjelini ili većim dijelom u monorimnom tetrastihu i u četrnaestercu poznatu kao cuaderna vía, u kojem je vidljiv francuski, talijanski i antički latinski utjecaj te naobrazba autora, redovnika, po kojima se to pjesništvo naziva učenim (mester de clerecía), za razliku od pjesništva pučkih izvođača (mester de juglaría). Učeno je pjesništvo imalo didaktični cilj, a tematika mu je život svetaca (npr. djela Gonzala de Bercea, XIII. st., prvoga španjolskog autora poznata imena), vjera i vjerske dogme (npr. poemas aljamiados, tj. kastiljski tekstovi pisani arapskim ili hebrejskim pismom, »Pjesan o Jusufu« – »Poema de Yuçuf«, »Rabadanova propovijed« – »Sermón de Rabadán«), antičke teme u koje je unesen kršćanski pogled na svijet (»Aleksandrova knjiga« – »Libro de Alexandre«) i dr. Tekstovi srednjovjekovne prozne pismenosti i književnosti također su mnogobrojni i raznorodni. U početku su bili pisani latinskim, a nakon arapskoga zauzeća Iberskoga poluotoka, u Al-Andalusu arapskim jezikom. Sv. Izidor Seviljski (oko 560 – oko 636) jedan je od najboljih, ali i posljednjih latinista jer je kao seviljski biskup zabranio antičke pisce (Vergilija i Ovidija). U enciklopedijskom djelu u 20 knjiga »Podrijetla riječi ili etimologije« skupio je sve tadašnje znanje o teologiji, medicini, poljoprivredi, ratovanju, navigaciji i brodogradnji, dragom kamenju itd.; to je djelo bilo jedan od ključnih izvora znanja u srednjovjekovnoj Europi. Arapski autori i Židovi koji su živjeli u dijelu Iberskoga poluotoka ostavili su golemu pisanu baštinu iz svih područja znanja, a posebno iz matematike, astronomije i medicine, za koju je kulturni europski Zapad saznao sredinom X. st.

U XII. st. u Toledu je bila osnovana prevoditeljska škola u kojoj su kršćani i Židovi sustavno prevodili arapske knjige koje su sadržavale uglavnom antičko znanje. Početci pripovjedne proze također su istočnjačkoga podrijetla: zbirke pripovijedaka »Kalila i Dimna« (»Calila e Digna«; → pañcatantra), → »Barlaam i Jozafat« (»Barlaam y Josafat«), »Sendebar« i dr. Na preostalom kršćanskome teritoriju već u IX. st. počele su se stvarati bogate knjižnice, primjerice u samostanu Ripoll (u današnjoj pokrajini Gironi; 888). Kastiljski kralj Alfons X. Mudri (1221–84) okupio je krug znanstvenika koji su u drugoj polovici XIII. st. napisali prve znanstvene, pravne, povijesne i dr. prozne tekstove na kastiljskom jeziku velike sadržajne vrijednosti i visoke vrsnoće pisma, minijatura u tekstovima itd. (npr. »Astronomske tablice«, »Povijest Španjolske«, poslije nazvana »Prva opća kronika«, opća povijest svijeta »Velika i opća povijest«, zakonik »Sedam stavaka« kojim je uređen sveukupni život u kraljevstvu i udaren temelj razvoja španjolskoga društva za mnoga stoljeća). Tim i mnogima drugim, manjim i kraćim djelima postavljena je osnova za razvoj proze na kastiljskom jeziku. Istodobno se i dalje koristio latinski, osobito za kronike: Lucas de Tuy (el Tudense; u. 1249) napisao je oko 1236. »Kroniku svijeta« (»Chronicon mundi«), a Rodrigo Jimenez de Rada (1170–1247) djelo »O stvarima Hispanije ili Gotska povijest« (»De rebus Hispaniae sive Historia Gothica«, 1245) i dr. U XIV. st. profilirale su se autorske osobnosti, a književnost se jasnije odijelila od ostalih pisanih tekstova: don Juan Manuel (1282–1348), učen i vrlo plodan pisac, autor je »Knjige o vitezu i štitonoši« (1326), knjige savjeta napisane po uzoru na prozu Katalonca R. Llulla, potom zbirke pripovijedaka »Grof Lucanor« (1335), temeljene na Pliniju Starijem, basnama, »Bibliji«, kronikama i arapskim bajkama, didaktične proze »Knjiga o staležima« (1339) i dr. Na početku XIV. st. pojavile su se i prozne inačice antičkih epova (»Povijest Troje« – »Historia Troyana«) i bretonskoga viteškog ciklusa (»Tristán de Leonís«). Središnje je djelo toga razdoblja »Knjiga dobre ljubavi« (dva rukopisa iz 1330. i jedan iz 1343). Ta poema od 1728 strofa izmišljena je autobiografija autora koji sebe naziva Juan Ruiz (Arcipreste de Hita), o čijem životu nema podataka, a koji, očito obrazovan, priča vlastite ljubavne zgode u oblicima koji predstavljaju ulomke ili cjeline tadašnjih književnih rodova i vrsta. Djelo parodira moralističku književnost i nosi višeslojnu poruku, narativna mu je struktura jedinstvena u europskoj srednjovjekovnoj književnosti, a izraz namjerno blizak pučkomu. U XIV. st. javile su se i zbirke romanci, tj. kraćih epsko-lirskih narativnih pjesama, »El Romancero«. Tijekom XV. st. znatno su napredovali studiji klasičnih jezika (osobito latinskoga), a prvi znalci obrazovali su se uglavnom u Salamanci i Barceloni: Alonso de Cartagena (oko 1385–1456), Alfonso Fernández de Madrigal (oko 1410–35) i J. de Mena. Prvi naraštaj »pravih« španjolskih humanista (Alfonso Fernández de Palencia, 1423 – oko 1492., i dr.) izobrazbu je stjecao uglavnom u Rimu, Firenci i Bologni, sve dok jedan od njih, E. A. de Nebrija (oko 1444–1522), nije osnovao prave latinističke studije najprije na starom sveučilištu u Salamanci, a zatim (1504) na novoosnovanom sveučilištu u Alcalá de Henares. Važno »periferno« središte pisane riječi bila je Valencia, gdje je krug pjesnika poznavatelja talijanskoga (napuljskog i toskanskoga) lirskog pjesništva pisao na kastiljskom i valencijskom. U Valenciji je kao i u Barceloni napisan niz priča o viteškom životu koje pokazuju nedvojben talijanski utjecaj.

Usporedno sa širenjem filološke i filozofske izobrazbe te postupnim diversificiranjem književne scene tijekom XV. st., pismenost i književnost otvarale su se svjetovnim osobama i krugovima. Nastale su privatne knjižnice tekstova koje su sami vlasnici dali prevesti s talijanskog ili francuskoga jezika za vlastitu uporabu, npr. knjižnice P. Lópeza de Ayale, E. de Villene (1384–1434) ili markiza Santillane. Najbolji dio španjolske književnosti u XV. st. lirsko je pjesništvo skupljeno u pjesmarice (poesía cancioneril), priče o viteškim djelima (libros de caballería) i ljubavne priče, a autori su bili uglavnom aristokrati koji su, evocirajući zlatno srednjovjekovno doba, koje je bilo na izmaku, neizravno napadali birokratizaciju monarhije, materijalizam kao novi društveni ideal, tehnologiju ratovanja bez viteških vrlina i sl. Prije njih je P. López de Ayala (1332–1407), promicatelj novoga književnoga života i prijevoda s latinskoga, francuskog i talijanskog u najzahtjevnijim oblicima srednjovjekovnoga stiha, opisao prednosti umirućega društvenog ustroja u didaktičnoj poemi »Pjesan od palače« (1385) te u kronikama četiriju kastiljskih kraljeva. Petnaestostoljetni kanconijeri, ponajprije »Baenin kanconijer« (»Cancionero de Baena«, oko 1445), u kojem su predstavljena 54 pjesnika i 576 pjesama, pokazuju prijelaz s galješko-portugalskoga na kastiljski u lirici, novi, tzv. dvorski stil i ugledanje na talijansku liriku. I. López de Mendoza, marqués de Santillana (1398–1458), tvorac prve književnoteorijske rasprave (klasifikacije lirskoga pjesništva), autor je velikoga, profinjenog i formalno najraznovrsnijeg opusa u španjolskoj književnosti: soneta, oktava, ali i tradicionalnih pučkih kastiljskih oblika (coplas, serranillas itd.); J. de Mena (1411 – oko 1456) prvi je stvorio pjesnički leksički korpus u španjolskoj književnosti u djelu »Labirint sudbine« (1444); J. Manrique (oko 1440–79) autor je djela »Kople o smrti svojeg oca« (1476., objavljeno 1494), pohvalnice vrlomu životu vlastita oca. Potkraj XV. st. pojavio se velik broj različitih proznih djela: putopisa (stvarnih, ali i izmišljenih putovanja s fantastičnim elementima), povijesnih djela i viteških romana s temama iz bretonskoga ciklusa. Najpoznatije djelo toga razdoblja sugestivna je, psihološki uvjerljiva i kontekstualno provokativna, a dramatski vješto izvedena drama u prozi »Celestina ili Komedija o Kalistu i Melibeji« (1499., poslije naslovljena tragikomedija) F. de Rojasa (oko 1465–1541), o ljubavi dvoje mladih iz različitih i nespojivih društvenih skupina koji se zbog toga utječu pomoći polusvijeta i završavaju tragično. Prvi dramski tekstovi na španjolskome jeziku bila su crkvena prikazanja (autos sacramentales) iz XII. st., od kojih je sačuvano samo anonimno »Prikazanje o Sveta tri kralja« (»Auto de los Reyes Magos«), te tekstovi autora iz XV. i početka XVI. st.: G. Manriquea (oko 1412 – oko 1490) i Lucasa Fernándeza (oko 1474–1542).

Zlatni vijek španjolske književnosti (siglo de oro)

Zlatni vijek španjolske književnosti (siglo de oro) obuhvaća XVI. i XVII. st. U XVI. st., koje se uglavnom poklapa s renesansom, razlikuju se dva prepoznatljiva dijela: prvi dio (do Tridentskoga koncila, 1545–63), koji odlikuje određena otvorenost prema drugim europskim kulturama i osvajanje Novoga svijeta, te drugi dio koji određuje duh katoličke obnove (ili protureformacije). Oba razdoblja, međutim, pokazuju velike razlike s obzirom na talijansku i ostalu europsku renesansu. Tijekom XVI. st. najveći je pomak učinila pripovjedna proza, koja se mogla širiti na nov način zahvaljujući tiskarstvu. Na početku XVI. st. napisan je (ili preveden s portugalskog i francuskoga) velik broj viteških romana. Prvi od njih, »Tirant Bijeli« (»Tirant lo Blanch«, u valencijskom izvorniku iz 1490), te najčitaniji, »Amadis od Galije« (»Amadís de Gaula«, 1508), uspostavili su formalne i sadržajne žanrovske odrednice: viteško djelovanje temelji se na platonskoj ljubavi i kršćanskom idealu podupiranja dobra i pomaganja potrebitima. Pikarski roman obradbom antijunaka i marginalca otvorio je pripovjednoj prozi nov prostor za raspravu o najtežim problemima tadašnjega društva (»Lazarillo de Tormes«, 1554; »Guzmán de Alfarache«, 1599); pastoralni pak roman idealizira ljubav i život u prirodi te dopušta čitanje na nekoliko razina (Jorge de Montemayor /oko 1520–61/ autor je djela »Sedam Dijaninih knjiga« – »Los siete libros de la Diana«, oko 1558); tzv. maurski roman idealizira nestali svijet maurske elite, itd. Sve važne teološke, pravne, jezikoslovne, povijesne i dr. rasprave u tadašnjem društvu vodile su se u mnogobrojnim dijalozima, raspravama i sl. oblicima na španjolskom i (u manjoj mjeri) latinskom jeziku (J. de Valdés /oko 1498–1541/ napisao je »Dijalog o jeziku«, »Dijalog o kršćanskom nauku« i dr.). Osim velikoga broja putopisa o Novome svijetu te putopisa o izmišljenim putovanjima (npr. anonimno djelo »Putovanje Turskom« – »Viaje de Turquía«), napisan je i niz egzemplarno predočenih života povijesnih osoba (A. de Guevara /1480–1545/ objavio je 1528. »Zlatnu knjigu Marka Aurelija«). U XVI. st. nastala su dva prijevoda »Sv. pisma«: »Mnogojezična komplutska Biblija« (tj. »Biblija« iz grada Alcalá de Henares, na mjestu rimskoga grada Complutum), plod zajedničkoga rada filologa i bibličara pod vodstvom E. A. de Nebrije, i »Mnogojezična antwerpenska Biblija«, pod nadzorom B. Ariasa Montana (1527–98). Najbolja tumačenja »Sv. pisma« napisao je fray Luis de León (oko 1528–91), jedan od najboljih renesansnih prozaika (»O imenima Kristovim«, 1583; »Tumačenje Knjige o Jobu«, tiskano 1779; didaktička rasprava »Savršena supruga«, 1583., i dr.). Najjača pjesnička osobnost bio je Sv. Ivan od Križa (San Juan de la Cruz; 1542–91), mistik i liričar (poeme »Živi plamen ljubavi«, »Duhovni spjev« i »Tamna noć duše«), karmelićanin kao i Sv. Terezija Avilska (Santa Teresa de Jesús; 1515–82), autorica najpoznatijih proznih djela među misticima (»Moj život«, 1562; »Zamak duše«, 1577). U epici je najbolje djelo o pobjedi nad američkim Indijancima Araukancima »Araukanijada« (»La Araucana«, I–III, 1569–89) A. de Ercille y Zúñige (1533–94). Dramska su djela bile pastoralne igre s pjevanjem namijenjene dvoru, ali i djela s psihološkom razradbom likova (G. Vicente, 1456–1537; B. de Torres Naharro, oko 1480 – oko 1525) te jednočinke s prizorima iz pučke svakidašnjice (tzv. paso, autora L. de Ruede, oko 1510–65), vrsta interludija (entremés) i dr., iz kojih se postupno razvila velika dramska umjetnost XVII. st.

Velik broj autora visoka i istaknuto individualna stvaralačkoga profila obilježio je XVII. st. i dao mu neponovljiv književno-umjetnički oblik i osobine. God. 1605. objavljen je I. dio (II. dio 1615) romana »Bistri vitez Don Quijote od Manche« M. de Cervantesa y Saavedre (1547–1616), najpoznatijega djela španjolske i jednog od najpoznatijih djela svjetske književnosti. Gradnjom fabule oko glavnog lika, starog viteza prividno zaluđena viteškim romanima koji ga potaknu da krene u svijet ispravljati krivde, autor raspravlja s tom književnom vrstom, ali i s društvom u kojem se idealist poput Don Quijotea percipira kao luđak. Barokno XVII. st. iznjedrilo je dvije stilske inačice: → gongorizam ili kulteranizam (culteranismo), oponašanje kićena, učena jezika i latinske sintakse, tj. pjesnički izraz temeljen uglavnom na metaforici i neologizmima, te tzv. konceptizam (conceptismo), svojstven uglavnoj prozi, koji koristi jezičnu višeznačnost. Prvi je razvio L. de Góngora y Argote (1571–1627), prvak baroknoga pjesništva (poeme »Polifem i Galateja«, 1612; »Samoće«, 1613., i dr.), a drugi F. de Quevedo y Villegas (1580–1645). Osim pikarskoga romana »Životopis varalice zvanog don Pablos« (1626), u kojem je doveo do savršenstva mogućnosti toga stila, Quevedo je napisao cjelinu od pet nizova satiričnih fragmenata »Snovi« (1627), učinkovitu kritiku licemjernih društvenih navada, zatim političke rasprave, mnoge sonete itd. U to su doba stvarali najpoznatiji španjolski dramski pisci: L. de Vega, P. Calderón de la Barca, Tirso de Molina (oko 1580–1648) i dr. L. de Vega (1562–1635) reformirao je španjolsko kazalište (»Nova umjetnost pisanja dramskih djela u ovo vrijeme«, 1609), napisao najviše dramskih tekstova (od njih približno 1500 sačuvana je tek trećina) te pisao pastoralne romane, poeziju i dr. Doveo je do vrhunca kazalište za široku publiku kao oblik kazališnog i književnog života (tzv. kazalište u dvorištima – teatro de los corrales) djelima kao što su »Fuenteovejuna« (1619), »Vitez iz Olmeda« (1641) i dr. P. Calderón de la Barca (1600–81) usavršio je barokni stih i izraz za dvorsko kazalište kao tehnički zahtjevnu i složenu predstavu prožetu baroknom filozofijom prolaznosti i neponovljivosti (»Život je san«, 1635), poviješću (»Postojani vladar« – »El príncipe constante«, 1636) i dr. Navlastito filozofski diskurz pisao je B. Gracián y Morales (1601–58), a barokni metaforični izričaj preživio je i tijekom XVIII. st., kada je postao predmetom poruge tadašnjih romana.

U XVIII. st. španjolska književnost doživjela je velike promjene slijedom političkih promjena (Rat za španjolsku baštinu i dolazak francuske vladarske loze) te proživjela izravni francuski utjecaj, koji se ogledao u prevlasti uglavnom francuskih neoklasičnih vrsta u književnosti što ju je promicao široki krug tzv. prosvijećenih ministara oko kralja Karla III., npr. G. M. de Jovellanos y Ramírez (1744–1811).

Početkom XIX. st. zbog političkih prilika prvi je put veći broj španjolskih pisaca boravio u progonstvu u engleskim kolonijalnim posjedima, što je izravno utjecalo na polarizaciju španjolskoga književnog romantizma (oko 1830–50) na tzv. liberalni i tzv. konzervativni pol. Prvaci prvoga bili su dramski pisac Á. de Saavedra Ramírez de Baquedano, duque de Rivas (1791–1865), autor prve romantičke drame »Don Álvaro ili moć sudbine« (1835), potom svojevrsnoga manifesta književnoga romantizma, poeme »Izloženi Maur« (1834), i velikoga pjesničkog opusa u formi tradicionalne romance; pjesnik J. de Espronceda y Delgado (1808–42), popularan liričar, autor rodoljubnih pjesama, dviju poema (»Salamankeški đak«, 1836–37; »Vražji svijet«, 1841) i dr. Predstavnik je druge skupine dramski pisac J. Zorrilla (1817–93), autor balada na povijesne teme (»Granada«, 1852; »Legenda o Cidu«, 1862., i dr.) te najpopularnije drame romantizma »Don Juan Tenorio« (1844) i drugih drama (npr. »Postolar i kralj«, 1840). Kao reakcija na romantičarsku udaljenost od društvene svakidašnjice, istodobno se razvijala pripovjedna proza u obliku kratkih proza (cuadros de costumbres), a zatim u obliku pripovijedaka i romana koji su u drugoj polovici XIX. st. prevladali nad drugim vrstama i doživjeli vrhunac u romanima B. Péreza Galdósa (1843–1920), po općem sudu najboljega španjolskog romanopisca nakon Cervantesa (kratki romani »Nacionalne epizode«, 1873–1912; mnogobrojni romani iz suvremenog života: »Milostiva savršena«, 1876; »Tristana«, 1892; »Fortunata i Jacinta«, 1886–87., i dr.), zatim u romanima »Pepita Jiménez« (1874) i »Velika Juanita« (1896) J. Valere y Alcalá-Galiana (1824–1905), te u romanima i pripovijetkama španjolskih naturalistâ: E. Pardo Bazán (1851–1921), L. Alasa Clarína (1852–1901) i V. Blasca Ibáñeza (1867–1928).

Vrsna književna kritika i esejistika upotpunila je živ književni život koji se početkom XX. st. razgranao na veći broj tendencija, naraštaja i krugova nego ikad prije: »Generacija ’98«, »Pisci XX. stoljeća« (novecentistas), ultraisti, modernisti, poetski teatar, »Generacija ’27« itd. Španjolska je književnost nakon dvaju stoljeća ponovno postala zanimljivom i svijetu, a ponovno je došlo do snažne povezanosti s Hispanskom Amerikom. Razdoblje od 1900. do kraja Španjolskoga građanskoga rata (1936–39), kada je došlo do egzodusa republikanaca, a među njima mnogih književnika, naziva se drugim zlatnim vijekom španjolske književnosti. U filozofsko-oglednoj prozi najistaknutiji su M. de Unamuno (1864–1936; »O čistunstvu«, 1902; »Don Quijoteov i Sanchov život«, 1905; »O tragičnom osjećanju života«, 1913., i dr.) i J. Ortega y Gasset (1883–1955; »Meditacije o Quijoteu«, 1914; »Dehumanizacija umjetnosti«, 1925; »Pobuna masa«, 1930., i dr.). Pojavili su se važni časopisi za kulturu (»Revista de Occidente«, »La Gaceta Literaria«, »Cruz y Raya«), došlo je do plodnoga dijaloga književnosti i drugih umjetnosti (filma, L. Buñuel; glazbe, M. de Falla; slikarstva, P. Picasso i S. Dalí) te prožimanja književnoga života i velikih sveučilišnih filoloških škola (J. R. Menéndez Pidal, 1869–1968). Znatno je više vrsnih autora različitih književnih rodova i vrsta: pjesnici A. Machado y Ruiz (1875–1939), J. R. Jiménez (1881–1958; dobitnik Nobelove nagrade 1956), L. Felipe Camino (1884–1968), P. Salinas (1891–1951), J. Guillén (1893–1984), G. Diego (1896–1987), V. Aleixandre (1898–1984), D. Alonso (1898–1990), R. Alberti (1902–99), M. Altolaguirre (1905–59), M. Hernández (1910–42), L. Rosales (1910–92) i mnogi drugi; pripovjedači P. Baroja y Nessi (1872–1956), G. Miró Ferrer (1879–1930), R. J. Sender (1902–82), F. Ayala (1906–2009) i dr.; dramski pisci J. Benavente y Martinez (1866–1954; dobitnik Nobelove nagrade 1922), R. M. del Valle-Inclán (1866–1936), E. Marquina (1879–1946), F. García Lorca (1898–1936) itd. Mladi su se autori ugledali na najbolju književnu tradiciju i pučku umjetnost te na poetiku avangarde i modernizma (npr. F. García Lorca: »Ciganski romancero«, 1928; »Poema del cante jondo«, 1931). Španjolska je postala jednim od svjetskih umjetničkih središta.

Nakon završetka građanskoga rata i uspostave Francove diktature, velik broj španjolskih književnika koji je bio na strani republike, odnosno zakonite vlasti, prebjegao je u inozemstvo (Hispansku Ameriku, SAD, Englesku ili Francusku) i ondje nastavio raditi (Arturo Barea, 1897–1957; M. Aub, 1903–72; R. Alberti, J. R. Jiménez, P. Salinas i dr.). Ratom i podjelom na »dvije Španjolske« (republikansku i frankističku) završio je i drugi zlatni vijek španjolske književnosti. Netom nakon građanskoga rata pjesništvo je, odvraćajući pogled od svakidašnjice, korespondiralo s velikim pjesništvom zlatnoga vijeka (časopisi »El Escorial« i »Garcilaso«), do pojave zbirke pjesama D. Alonsa »Djeca gnjeva« (1940), kojom je, obraćajući se Bogu da izrazi nemoć, razočaranje i tjeskobu, prekinuo šutnju o ratnim i poratnim stradanjima. U pripovjednoj je prozi jednak učinak imao roman »Obitelj Pascuala Duartea« (»La familia de Pascual Duarte«, 1942; hrvatski prijevod »Pascual Duarte i njegovi zločini«) C. J. Cele Trulocka (1916–2002; dobitnik Nobelove nagrade 1989). Veći broj vrsnih romanopisaca javio se i afirmirao 1950-ih i 1960-ih; prikazivali su tešku poslijeratnu zbilju u tradicionalnoj ili pak eksperimentalnoj narativnoj strukturi: M. Delibes (1920–2010; »Štakori«, 1962), C. Laforet (1921–2004; »Ništa«, 1945), L. Martin-Santos (1924–64; »Vrijeme tišine«, 1962), R. Sánchez Ferlosio (r. 1927; »Jarama«, 1956), J. Goytisolo (1931–2017; »Osobni podatci«, 1966) i dr. Najistaknutiji dramski pisci toga razdoblja bili su A. Buero Vallejo (1916–2000), A. Sastre (r. 1926), Antonio Gala (r. 1930) i dr., a najznačajniji pjesnici Leopoldo Panero (1909–62), J. Hierro (1922–2002) i dr.

Otkako se diktatorski Francov režim uglavnom potkraj 1960-ih počeo sve više otvarati prema svijetu a Španjolska izlaziti iz kulturne izolacije, pogotovo nakon posvemašnje demokratizacije zemlje nakon diktatorove smrti (1975), španjolska se književnost posve otvorila novim književnim oblicima i temama ukorak sa svijetom. Mnogi su se književnici vratili u zemlju, što je pridonijelo osebujnoj tematskoj raznolikosti, a novi naraštaji stasali su u dodiru s europskim, hispanoameričkim i angloameričkim književnim strujanjima (Álvaro Pombo, r. 1939; Manuel Vázquez Montalbán, 1939–2003; Arturo Pérez-Reverte, r. 1951; Elia Barceló, r. 1957; Almudena Grandes, r. 1960; Andrés Ibáñez, r. 1961; Javier Cercas, r. 1962; Carlos Ruiz Zafón, r. 1964; Juan Manuel de Prada, r. 1970; Javier Sierra, r. 1971., i dr.). Jedna je od zapaženijih pojava dvojezičnost u pisanju, odnosno djelomično ili potpuno izražavanje na nekom od manjih iberskih jezika, primjerice, B. Atxaga (r. 1951) na baskijskome, C. J. Cela već prije na galješkome, te niz katalonskih pisaca koji su i prije i nakon Franca pisali na svojem materinskom jeziku.

Kazalište

Kazališna kultura bila je razvijena od rimskog doba, kada je L. A. Seneka stvarao tragički opus koji će ostaviti znatna traga u drami španjolskoga i engleskoga ranoga novovjekovlja. Srednjovjekovno je kazalište kao i drugdje bilo vezano uz Katoličku crkvu, a žanrovski posebno po tome što je mirakulima i pasijama pridružilo formu tzv. autos sacramentales, komada što su se davali za Tijelova, a u kojima se u baroku posebno istaknuo Calderón de la Barca. Početkom XVI. st., za razliku od drugih kazališnih sredina, nije značio prekid sa srednjovjekovnom tradicijom, a španjolska comedia, unatoč intenzivnim kontaktima s talijanskom kulturom, nije se oslanjala na klasične, humanističke uzore, nego je težila biti popularnom i dinamičnom. Najznačajniji su autori bili J. del Encina, B. de Torres Naharro i G. Vicente, pisci za plemenitaške zaštitnike, ne i širu publiku: prva su dvojica bila pod snažnijim utjecajem Talijana, a potonji je pisao viteške komade i kratke religijske prizore na portugalskom i španjolskom. Sredinom stoljeća razvijalo se javno kazalište komercijalnoga karaktera, a profesionalne putujuće družine obilazile su gradove, pa tako i trupa glumca i dramskog autora L. de Ruede; prvim se neuspješnim pokušajima javio i M. de Cervantes. Česti posjeti talijanskih komičara dell’arte pogodovali su razvoju ukusa i zanimanju za dramski rad: i dalje je cvjetala religijska dramatika, alegorijskih i učenih sadržaja, osobito kada su posrijedi bile sveučilišne predstave, o kojima su se, kao i drugdje u Europi, brinuli isusovci. Potkraj stoljeća J. Bermúdez i Cristóbal de Virués pisali su tragedije uz oslonac na Seneku, a J. de la Cueva i na domaću baladnu topiku. Cijelim je XVII. st. vladala prepirka o klasičnim i nacionalnim uzorima, začinjena isusovačkim moralističkim antikazalištarstvom. Corrales, prva stalna javna kazališta u svim većim gradovima, svjedoče o velikom zanimanju pa su o njihovu prihodu ovisile i dobrotvorne ustanove. Komičke jednočinke, paso ili entremés, ali ponajviše dramaturški razrađena, trojno koncipirana (ekspozicija, zaplet, rasplet) i raznoliko rimovana tročinska comedia u kojoj je prevladavala akcija, zaslugom su iznimne plodnosti L. de Vege, koji je nalazio izvore u španjolskoj povijesti, legendama i baladama, kao i talijanskim novelama. Komadi plašta i mača bavili su se tematikom ženske časti, braka i ljubavi, teme koja se javila čak i u svetačkoj komediji. U komediji su se isticali društvenokritički angažirani Alarcón y Mendoza i Tirso de Molina. Calderón je donosio učeniji i profinjeniji komički i tragički teatar, pišući nakon 1640. za kraljevski Coliseo, kazalište s velikim proscenijskim lukom, kulisama i oslikanom scenerijom te elaboriranom scenskom mašinerijom za posebne učinke. Calderónovi su sljedbenici bili Agustín Moreto i F. de Rojas Zorrilla, no smrću velikoga prethodnika zlatno se doba španjolskoga kazališta ugasilo. Nakon 1700. na vlast su došli Burbonci; kazalište se uglavnom oslanjalo na strani repertoar i spektakularne izvedbe trivijalnih komada, pa je I. de Luzán u svojoj »Poetici« (1737) zazivao povrat klasičnoj tragediji, u kojoj su se okušali Agustín de Montiano i N. F. de Moratín, José Cadalso i dr. G. M. de Jovellanos okušao se u comédie larmoyante, R. de la Cruz u popularnim parodijskim sainete, a L. F. de Moratín u neoklasičkoj komediji prosvjetiteljskih vrijednosti koja je prevladavala drugom polovicom XVIII. st. Početkom XIX. st. patriotska tragedija nije uspijevala obustaviti vladavinu spektakla, kojemu su pogodovale i romantičarske herojske teme, Mauri i srednjovjekovna tematika Á. de Saavedre, duque de Rivasa. A. García Gutiérrez i J. Zorrilla pisali su povijesne drame, a J. Echegaray melodrame, dok je sto pedeset godina stara zarzuela oživjela u formi lagane operete. Do reforme je došlo s komedijom visokoga građanstva, koje su pisali M. Tamayo y Baus i Adelardo López de Ayala, kao i potonjim ozbiljnim realizmom J. Benaventea, no bila je kratka daha, jer je restauracija monarhije 1875. uz gospodarski boljitak donijela politički konzervativizam, religijsku obnovu i prevlast tradicionalnih vrijednosti, što je trajalo do I. svjetskog rata, kada su još glavnim središtima – Madridom, Barcelonom i Valencijom – vladali komercijalni interesi, a kazališne škole nisu prihvaćale prevrate u glumačkoj i inscenatorskoj tehnici. Ukus za egzotizam domaćega folklora i povijesti, nerijetko zaodjeven stereotipima, svojstvo je i eskapizma tzv. poetskoga kazališta. Intelektualni naraštaj na prijelazu stoljeća zagovarao je nacionalnu obnovu, protivio se komercijalnomu kazalištu, naturalizmu i dobro skrojenim komadima, okretao se simbolizmu u dramatici i inscenaciji, inovativnosti R. M. del Valle Inclána, čije epske razmjere scenska tehnika nije uspijevala slijediti; poslije je stvarao esperpento, grotesknu formu iz naslijeđa lutkarskoga kazališta. Zenit modernizma dramski je opus F. Garcíe Lorce, koji je ostao trajnim repertoarnim osloncem i uzorom za potonje dramatičare. Avangardne skupine, redatelji i glumačke zvijezde utjecali su na nova strujanja u dramskim školama, ali era Francove vladavine nije pogodovala kazališnim eksperimentima svojstvenima ostatku Europe, osim u obliku agitprop republikanskih trupa, pa se kazalište ubrzo vratilo građanskom i komercijalnomu repertoaru, svodeći kritičke tonove na šifriranu subverziju (A. Buero Vallejo) ili pak otvorenu konfrontaciju u egzilu (F. Arrabal). Nakon ponovne uspostave demokracije 1975. i prestanka cenzure te osnutka Nacionalnoga centra za dramu u Madridu, gdje djeluje Teatro Español kao jedina pozornica, profesionalno se kazalište kadrovski i idejno obnavlja (dramska i operna redateljica Nuria Espert dionica je toga naraštaja), a osnivaju se i nezavisne trupe, kao što su Els Joglars, Tábano i La Fura dels Baus.

Filozofija

Prvim poznatim španjolskim filozofom smatra se rimski stoik Seneka, a na kraju staroga vijeka najistaknutiji je bio Izidor Seviljski (oko 560 – oko 636). Nakon pada Španjolske pod arapsku vlast počelo je razdoblje petstogodišnje izmjene islamske i židovske tradicije mišljenja. Među islamskim misliocima istaknuo se Ibn Badža (Avempace; u. oko 1138), a u Córdobi kao središtu kalifata djelovao je Ibn Rušd (Averroes; 1126–98), jedan od najvećih filozofa arapskog svijeta, koji je dao trajni pečat španjolskoj filozofiji, te je preko njega i Avicene (→ ibn sina) Toma Akvinski recipirao Aristotela i omogućio ustoličenje njegove filozofije kao službenoga crkvenog nauka. Posebno su značajni njegovi prijevodi i komentari Aristotela na arapskom jeziku. Arapskim su se filozofima u to doba priključili i židovski mislioci, među kojima su najistaknutiji bili Ibn Gabirol (Avicebron; oko 1021–1058. ili 1070) i Majmonid (1135–1204), koji je u svojem djelu »Vodič neodlučnima« (oko 1190), oslanjajući se na Aristotela, nastojao podvrgnuti racionalnom obrazloženju najviša načela židovske religije, zbog čega je izazvao bijes židovske subraće. I on je znatno utjecao na Tomu Akvinskoga, a posebice na Spinozu. Ta dvojica najvećih aristotelovaca srednjovjekovne Španjolske zaslužni su za stvaranje plodnoga tla, na kojem su španjolski franjevci i isusovci poslije razvili bogatu tradiciju mišljenja. Međutim, španjolska filozofija kršćanskoga kova oživljava tek u visokoj, odn. kasnoj skolastici, glavni predstavnici koje su bili Dominicus Gundissalinus (oko 1110 – nakon 1181), koji je skupa s prevoditeljskom školom u Toledu i Salamanci također zaslužan za posredovanje grčkog i arapsko-židovskoga misaonog dobra Zapadu, te logičari Petrus Hispanus (poslije Ivan XXI.) i R. Llul (1235–1316), koji je prvi pisao svoje radove na materinskom, katalonskom jeziku. Najplodnijim razdobljem dotadašnje španjolske filozofije smatra se XVI. st., kada su djelovali najznačajniji predstavnici katoličke protureformacije, Ignacije Lojolski (Loyola; 1491–1556), zaslužan za proučavanje Aristotela na Sveučilištu u Salamanci, i F. Suárez (1548–1617), koji je, pod snažnim utjecajem sv. Augustina, često odstupao od Aristotela i Tome, premda ih je formalno prihvaćao. Na kastiljskom je svoje filozofske radove pisao Fernán Pérez de Oliva (1495–1533). Isusovci su u Coimbri u Portugalu (koji je 1580–1640. bio pripojen Španjolskoj) utemeljili kolegij, na kojem se istaknuo Pedro de Fonseca (1548–97). U doba baroka posebno su značajni bili Domingo de Soto (1494–1560), J. Mariana de la Rena (1536–1624) i Juan de Santo Tomás (1598–1644). Zahvaljujući istraživanjima A. Schopenhauera danas je kao filozof poznat i isusovac B. Gracián y Morales (1601–58). Tek u XIX. st. snažnije je nastojanje oko obnove slobodnoga filozofskog mišljenja, što se posebice ima zahvaliti prodoru filozofije K. Ch. F. Krausea (tzv. krausisti), glavni predstavnik koje je tada bio J. Sanz del Río (1814–69). Njoj su se žestoko suprotstavili katoličko-ortodoksni mislioci poput Jaumea Balmesa (1810–48) i Juana Donosa Cortésa (1809–53). Pošto je Španjolska izgubila svoje prekomorske kolonije, započelo je ponovno promišljanje o njezinu vlastitom nacionalnom identitetu, te se, oslanjajući se na vlastitu filozofsku tradiciju, polako uključivala u suvremene tokove tadašnjega europskog mišljenja. Sama slika o čovjeku gubi svoju metafizičku pozadinu: racionalnomu i u apstrakciju uronjenu čovjeku suprotstavlja se čovjek koji je nošen svojim konkretnim životom, osjećajima, strahovima, nadanjima, dubokom vjerom i ljubavlju. Za takav su obrat zaslužni ponajprije M. de Unamuno (1864–1936) i J. Ortega y Gasset (1883–1955), a početkom XX. st. na bogatu tradiciju španjolske filozofije posebice je upućivao M. Menéndez y Pelayo (1856–1912). Nakon Španjolskoga građanskog rata i pobjede F. Franca došlo je do gušenja takvih ideja, no unatoč tomu filozofi poput Joséa Gaosa (1900–69), X. Zubirija (1898–1983), Juana Davida Garcíe Bacce (1901–92) i Joséa Ferratera More (1912–91) nisu ni u razdoblju diktature dopustili zamiranje najboljih povijesnih postignuća španjolske filozofije, baveći se problemima političke filozofije i racionalne metafizike, sistematikom filozofije uma itd. Nakon demokratizacije 1975–77. španjolska se filozofija brzo priključila aktualnim tendencijama suvremene europske filozofije. Zahvaljujući tomu potkraj XX. st. uočava se prisuće mnoštva najrazličitijih filozofijskih strujanja: neoskolastike (Antonio Millán Puelles, 1921–2005; José Gomez Caffarena, 1925–2013), marksizma (Manuel Sacristán, 1925–85; Gustavo Bueno, 1924–2016), filozofijske hermeneutike i filozofije jezika (Emilio Lledό, r. 1927), analitičke filozofije (Javier Muguerza, 1936–2019) te transcendentalne filozofije (Eugenio Trías, r. 1942).

Likovne umjetnosti

Arhitektura

Iz starijega brončanog doba potječu kultni i obrambeni objekti četverokutna ili kružna oblika izgrađeni od kamenih blokova u tehnici suhozida (Gerona, Tarragona). Feničani i Grci, osnivajući kolonije, primjenjivali su klasične graditeljske elemente i ukrase. Iz rimskoga su doba, do danas očuvani, impozantni mostovi (Alcántara, Mérida), akvedukti (Tarragona, Segovia), amfiteatri (Itálica kraj Seville), a kazališta (Mérida) i hramovi (Augustova palača u Tarragoni) tek su djelomično očuvani. Po uzoru na rimske građevine nastajale su ranokršćanske bazilike i krstionice, koje su u doba vladavine Vizigota, spajanjem ranokršćanskih i biz. oblika te načina gradnje kakav je bio ukorijenjen u domaćoj tradiciji, dobile osebujna obilježja. Glavni su primjeri crkve San Juan de Baños de Cerrato kraj Palencije (661) i San Pedro de la Nave kraj Zamore (potkraj VII. st.). Vladavina Vizigota prestala je invazijom Maura (711), koji su, nakon borbâ s promjenljivim ishodom, zadržali južni dio poluotoka, dok je sjeverni bilo kršćansko Kraljevstvo Asturija, gdje su se očuvale najvažnije crkve predromaničkoga graditeljstva: Santa María del Naranco (ujedno i kraljevska palača) i San Miguel de Lillo nedaleko od Ovieda (IX. st.; na popisu zaštićene svjetske kulturne baštine UNESCO-a). Izgrađene su u tzv. estilo Ramirense sa svodovima na pojasove, pročeljima i začeljima razriješenima s pomoću stupova koji nose uzidane polukružne lukove. U području pod stoljetnom vlašću Maura razvijala se islamska umjetnost, središte koje je bila Córdoba s 300 džamija i mnogobrojnim javnim i privatnim građevinama. Na mjestu bivše vizigotske crkve San Vicente bila je izgrađena (785–987) Abdurahmanova Velika džamija (od XIII. st. katedrala La Mezquita). To je jedan od umjetnički najznačajnijih islamskih spomenika u Španjolskoj: arkade na 869 stupova, povezane dvostrukim lukovima u obliku potkove i s bogatim višebojnim ukrasom, dijele unutrašnjost na 19 uzdužnih i 33 poprječna broda. Kao svjetska kulturna baština pod zaštitom je UNESCO-a. Ostali su istaknuti spomenici maurske umjetnosti → Alhambra u Granadi i → alkazari u Toledu i Sevilli. U sjevernom dijelu poluotoka koji je bio pod vlašću Maura došlo je do asimilacije kršćanskog i islamskog pučanstva. Za islamizirane kršćane nastao je naziv Mozarapi, a građevni stil koji su razvili → mozarapski stil. Od XI. st. posredstvom francuskih benediktinaca iz Clunyja gradile su se crkvene građevine romaničkoga stila San Martín u Frómisti (1066–85) i San Isidoro u Leónu (1070–80). Veličanstven je spomenik ranoromaničkoga španjolskoga graditeljstva katedrala sv. Jakova u Santiagu de Composteli (1073–1211., pregrađivana do XVIII. st.). Od XI. st. Santiago de Compostela bio je jedno od najpoznatijih katoličkih hodočasničkih središta; stari dio grada, katedrala i samostan pod zaštitom su UNESCO-a kao svjetska kulturna baština. U romaničke crkvene građevine ubrajaju se katedrala u Ávili (1090), Zamori (oko 1151), stara katedrala u Salamanci (oko 1152) i nekoliko crkava u Kataloniji (Cardona, Ripoll), a od svjetovnih palača u Estelli i gradska vijećnica u Léridi. U tom se razdoblju na sjeveru razvijalo obrambeno graditeljstvo, burgovi i kašteli, što su ih gradili kršćani za obranu od Maura, a poslije su se burgovima i kaštelima služili Mauri pri svojem povlačenju na jug. Kašteli s početka XV. st. mješavina su zakašnjelih romaničkih i ranogotičkih elemenata s maurskim ukrasima. Tako se oblikovao stil → mudéjar, za koji su osobito značajne građevine u Toledu (Santa María la Blanca, Sinagoga del Tránsito i Puerta del Sol), Sevilli (Alcázar i Casa de Pilatos), Zaragozi (kupola katedrale). Većina ukrasa maurskoga je stila, osobito kapiteli i lukovi izrezbareni arabeskama te svodovi s ukrasima u obliku visećih stalaktita i saća. Vrhunac je ostvaren u Alhambri u Granadi, s kojom završava razdoblje maurskog, odnosno islamskoga graditeljstva u Španjolskoj. Maurski ukrasni elementi mudéjarskoga stila održavali su se i dalje spajajući se s kasnogotičkima i renesansnima, a trajno su prevladavali u primijenjenoj umjetnosti, osobito na keramičkim pločicama → azulejos. Gotiku su u XII. st. u sjeverne krajeve zemlje uveli francuski cisterciti, koji su postupno osnovali veći broj samostana. Na temelju načela toga reda o strogosti i jednostavnosti crkvenih građevina, ranogotičke su španjolske katedrale hladne u svojoj čistoj strukturi i lišene plastičnog i slikanog ukrasa. Pojedine starije romaničke crkve pregrađene su u duhu stroge gotike. Od novih cistercitskih građevina ističu se katedrala u Burgosu i crkva samostana Las Huelgas nedaleko od Burgosa. Mnoge isprva gotičke građevine, kao velika katedrala u Toledu, s vremenom su doživjele pregradnje i dogradnje. Kasnogotička katedrala u Sevilli (1402–1519; najveća u Španjolskoj) sagrađena je na mjestu glavne džamije Almohadâ. Dobro su očuvane svjetovne gotičke građevine u Barceloni (vijećnica), Valenciji (burza) i Toledu (utvrde). Nakon protjerivanja Maura, zauzeća Granade i sjedinjenja zemlje, a potom i otkrića Amerike, došlo je do intenzivne građevne djelatnosti. Stapanjem elemenata cvjetne gotike, talijanske i francuske renesanse te maurske umjetnosti nastao je kićeni dekorativni → platereskni stil. U crkvenom graditeljstvu značajni su bogato ukrašeni portali (crkva u Segoviji i Valladolidu) i pročelja svjetovnih građevina (zgrada Sveučilišta i Casa de las Conchas u Salamanci, zgrada Sveučilišta u Alcalá de Henaresu, sjeverna fasada Alcázara u Toledu, gradska vijećnica u Sevilli i palača Luna u Zaragozi). Palače imaju po maurskom uzoru unutrašnje dvorište → patio, iz kojega vode stubišta u katove. Platereskni stil održao se u španjolskoj sredini sklonoj kićenosti i ukrasu sve do baroka, kojemu je po svojim obilježjima prethodnik. U doba kralja Filipa II. bio je izgrađen golem kompleks → Escorial: njega je 1563. započeo graditi Juan Bautista de Toledo (?–1567), a dovršio 1584. njegov učenik J. de Herrera (1530–97), začetnik novoga stila koji je španjolsku monumentalnu arhitekturu u duhu talijanske visoke renesanse lišio svakog ukrasa (estilo desornamentado). U njegova važnija ostvarenja ubrajaju se južni trakt Alcázara u Toledu i katedrala u Valladolidu. Potkraj XVII. st. dvorski slikar i graditelj F. de Herrera (zvan el Mozo: mlađi; 1627–85) započeo je 1681. gradnju prve velike barokne katedrale u Španjolskoj (Nuestra Señora del Pilar u Zaragozi). Glavni predstavnik baroknoga stila bio je J. Churriguera (1664–1725), po čijem je imenu nastao stil u graditeljstvu → churriguerizam. Njegovi sljedbenici bili su njegova braća Joaquín (1674–1724) i Alberto (1686–1750), autor remek-djela trga Plaza Mayor u Salamanci, te Pedro Ribera (oko 1683–1742) u Madridu i Leonardo Figueroa (oko 1650–1730) u Sevilli. Taj su stil prenijeli konkistadori u crkveno graditeljstvo Meksika i ostale zemlje Latinske Amerike, gdje se on razvio do fantastične slikovitosti. God. 1752. bila je osnovana u Madridu Academia de San Fernando, iz koje je svake godine polazilo šest studenata u Rim; ondje su se usavršavali studirajući antičke građevne spomenike i Vitruvijeve tekstove. Iz toga je proizišao španjolski akademski klasicizam, hladan i strog kao Herrerin, bez ikakvih specifičnih španjolskih obilježja. Glavni predstavnici toga stila bili su V. Rodríguez Tizón (1717–85) i Juan de Villanueva (1739–1811), arhitekt muzeja Prado u Madridu. U prvoj polovici XIX. st. klasicizam je, kao i u arhitekturi ostalih europskih zemalja, bio zamijenjen historicizmom i eklekticizmom, a na prijelazu u XX. st. pojavila se secesija, odn. njezina inačica modernismo, kojemu je začetnik i glavni predstavnik A. Gaudí i Cornet (1852–1926). Projektirao je više građevina u Barceloni, od kojih se ističu park i palača Güel te kuća Milá (na popisu zaštićene svjetske kulturne baštine UNESCO-a) i katedrala Svete obitelji (Sagrada Família; nedovršena). Njegovi sljedbenici bili su Lluís Domènech i Montaner (1850–1923) i Josep Puig i Cadafalch (1867–1956). U razdoblju između 1931. i 1936. pojavile su se u Barceloni i Madridu napredne arhitektonske skupine koje su projektirale u duhu funkcionalizma. Istaknuli su se arhitekti Secundino Zuazo (1887–1971), Eduardo Torroja Miret (1899–1961), Josep Lluís Sert (1902–83) i Josep Torres i Clavé (1906–39). U doba građanskog rata većina je arhitekata napustila Španjolsku. U doba Francove diktature izgradnja je bila pod strogim nadzorom Nacionalnog instituta za izgradnju, a građevine su imale ili ruralno-folklorne ili akademsko monumentalne oznake. Prestankom međunarodne izolacije Španjolske 1950-ih obnovile su se težnje za modernom arhitekturom, osobito kroz arhitektonske skupine. U Barceloni je djelovala »Skupina R«, koju su osnovali Josep Maria Sostres i Maluquer (1915–84) i Josep Antoni Coderch (1913–84), a u Madridu je nove arhitektonske ideje, primjenu modularnoga sustava i montažnih elemenata, zastupalo više arhitekata. Glavni predstavnici bili su Miguel Fisac Serna (1913–2006), José Antonio Corrales (1921–2010) i Ramón Vázquez Molezún (1922–93). Od 1970-ih pod utjecajem talijanskog arhitekta i teoretičara arhitekture A. Rossija u španjolskoj se arhitekturi pojavila postmoderna. Ricardo Bofill Levi (r. 1939) oslanjao se na povijesni klasicizam, Rafael Moneo (r. 1937) projektirao je uglavnom muzejske ustanove naglašenih geometrijskih linija, a Lluís Clotet (r. 1941) bio je blizak pop-artu u građevinama jednostavnih geometrijskih oblika. Potkraj 1980-ih minimalističku apstrakciju u svojim su projektima koristili Albert Viaplana (1933–2014), Juan Navarro Baldeweg (r. 1939) i Helio Piñón (r. 1942). Međunarodno priznati i cijenjeni arhitekt Santiago Calatrava (r. 1951) uveo je nov način projektiranja u duhu organičkoga ekspresionizma. Mnogobrojni poznati strani avangardni arhitekti kasnoga XX. st. projektirali su značajne građevine u Španjolskoj (npr. američki arhitekt E. O. Gehry autor je Guggenheimova muzeja u Bilbau, 1991–97).

Skulptura

Od antičkih kamenih kipova iz iberskoga doba, nastalih pod utjecajem Feničana i lokalne tradicije, najznačajniji su reljef ratnika iz Osune i žensko poprsje, tzv. Dama iz Elchea (druga polovica V. st. pr. Kr.). Iz rimskoga su doba mnogobrojni kipovi, reljefi, sarkofazi, stele i sl., a iz ranokršćanskoga reljef s Dobrim pastirom iz Gádora (početak IV. st.) i mramorni sarkofazi s kršćanskim simbolima (pretežito iz prve polovice IV. st.). U vizigotskoj umjetnosti prevladavali su stilizirani prikazi životinja i plošni jednostavni ornamenti na kapitelima i crkvenom namještaju, a rijetki su figurativni reljefi, npr. u crkvi San Salvador u Toledu (oko 700) i Santa María de las Viñas kraj Burgosa (VIII. st.). Nakon 711. vizigotska se kiparska tradicija nastavila razvijati u Asturiji na arhitektonskoj plastici predromaničkih crkvica (Santa María del Naranco, posvećena 848). Skulptura u doba romanike bila je potpuno podvrgnuta arhitekturi, a njezina su najviša dostignuća reljefi i skupine kipova na pročelju crkve samostana Santa María u Ripollu, na nadgrobnom spomeniku u benediktinskom samostanu u Jaci (oko 1100) te na pročelju Pórtico de la Gloria hodočasničke bazilike u gradu Santiago de Compostela domaćega majstora Matea (1188). U Kraljevstvu Kastilji i Leonu te potom u Kataloniji tijekom XIII. st. nakon romanike pojavila se gotika, koju su prenijeli cisterciti iz Francuske. Ukras se ograničavao na jednostavne geometrijske i stilizirane biljne motive. Od kasnoga XIV. st. nastajali su lokalni gotički stilovi u kiparskim radionicama koje su razvile bogatu figuralnu i ornamentalnu plastiku. Raskošne gotičke kiparske ukrase dobila su pročelja katedrala u Léonu, Burgosu i Tarragoni. Gil de Siloé (oko 1450 – nakon 1500) ujedinio je flamanski realizam s maurskim ukrasnim elementima u remek-djelu gotičkoga kiparstva – nadgrobnom spomeniku kastiljskih kraljeva u kartuzijanskom samostanu Miraflores kraj Burgosa (1489–93). Istaknuta osobnost u kiparstvu prve polovice XVI. st. bio je kipar, graditelj i slikar A. Berruguete (oko 1488–1561), koji se formirao pod Michelangelovim utjecajem. U svojem golemom opusu (grobnice, oltari, kipovi, reljefi) spojio je domaću gotičku tradiciju sa skladnim renesansnim oblicima. On je uz Diega de Siloéa (oko 1495–1563) jedan od začetnika plateresknoga stila u španjolskom graditeljstvu. Univerzalni majstor Juan de Juni (1507–77), podrijetlom Francuz, Michelangelov učenik u Rimu, svojim je jarko obojenim realističkim kipovima i skupinama kipova (»Oplakivanje Krista«, »Bl. Djevica s mačevima«) odlučujuće utjecao na mnogobrojne škole i radionice u Valladolidu, Madridu, Sevilli i Granadi. Od XVI. st. razvijao se veristički stil, tzv. kiparstvo estofado (od estofa: sukno), na polikromiranim i pozlaćenim višekrilnim drvenim i kamenim oltarima, crkvenom namještaju i golemim svetačkim kipovima za procesije. Da bi se postigao što vjerniji izraz, kipovima su se umetale staklene oči, stavljala im se prava kosa, a odijevali su ih u svilene i brokatne haljine. Glavni predstavnici toga stila bili su Juan Martínez Montañés (1568–1649), Gregorio Fernández (1576–1636), Juan de Mesa (1583–1627) te slikar i graditelj A. Cano (1601–67). U zrelom baroku stil je dosegnuo vrhunac i prešao u patetiku, osobito u djelima Francisca Salzilla (1707–83). Autori kipova i poprsja vladara, nadgrobnih spomenika te mitoloških i alegorijskih likova i skupina u duhu klasicizma bili su Manuel Álvarez de la Peña (zvan El Griego; 1727–97) i J. Álvarez Cubero (1768–1827), sljedbenik A. Canove i B. Thorvaldsena. Začetnici modernoga španjolskoga kiparstva bili su P. Picasso i J. González (1876–1942), koji je od 1900. djelovao u Parizu. U kovini (željezo, bakar, srebro) na način C. Brancusija i pod utjecajem primitivne afričke umjetnosti oblikovao je apstraktne skulpture. P. Gargallo (1881–1934) isprva je bio blizak kubizmu, potom je oblikovao skulpture konkavnih i konveksnih ploha stvarajući iluziju dinamičnih prostornih volumena. Nadrealističke skulpture oblikovali su slikari J. Miró i S. Dalí. Usporedno s avangardnim pojavama velik broj kipara ostao je vjeran figuraciji, kao Manuel Martínez Hugué (1872–1945) u svojim istančano oblikovanim ženskim likovima. U prvoj polovici XX. st. apstrakciju su zastupali Pablo Serrano (1908–85), E. Chillida (1924–2002), Martín Chirino (r. 1925), Andreu Alfaro (1929–2012) i Miguel Berrocal (1933–2006), dok je u drugoj polovici prevladavala figuracija bliska hiperrealizmu; glavni su predstavnici Julio López Hernández (1930–2018), Francisco López Hernández (1932–2017) i Antonio López García (r. 1936). Izradbu kipova i reljefa u kovini, drvu, plastičnim i dr. materijalima u duhu apstrakcije i figuracije nastavio je mlađi naraštaj kipara, od kojih se ističu Ángeles Marco (r. 1947), Marisa Fernández (r. 1957) i Ricardo Cotanda (r. 1963). Instalacije, videozapise i performanse izvode Cristina Iglesias (r. 1956), Montse Ruiz (r. 1959), Víctor Blasco Marqués (r. 1962) i Eulàlia Valldosera (r. 1963).

Slikarstvo

Na Iberskom poluotoku u paleolitiku su nastale slike i gravure na stijenama špilja, od kojih je najpoznatija → Altamira. Rijetki su antički ostatci slikarstva (ulomci mozaika i zidnih slika). Pojavom kršćanstva, od IX. st. izrađivale su se iluminacije u crkvenim knjigama i kodeksima; najbolja su ostvarenja iz XI. st. (»Biblija« iz Ripolla). Iz doba romanike očuvan je priličan broj zidnih slika u crkvama u Kataloniji; freske u crkvama sv. Marije i sv. Klementa u Taüllu (1123) ubrajaju se u najbolja djela španjolskoga zidnoga slikarstva. Nastale su spajanjem francuskih i talijanskih utjecaja s elementima vizigotskog i mozarapskoga ranosrednjovjekovnog naslijeđa, a obilježava ih izrazito kontrastan kolorit i do krajnosti dovedena stilizacija figura. U gotici prestaje doba anonimnih majstora, javljaju se jake umjetničke osobnosti, osobito u Kataloniji; autori su višekrilnih oltara za crkve u Barceloni Lluís Borrassà (1380–1424), Bernat Martorell (oko 1400–52) i Lluís Dalmau (djelovao 1420–60). Sredinom XV. st. postojale su slikarske škole u Valenciji i Kastilji. U Španjolskoj je 1428. boravio nizozemski slikar J. van Eyck, koji je svojim realizmom utjecao na domaće majstore. L. de Morales (zvan El Divino; oko 1509–86) pod utjecajem Leonarda da Vincija i realizma nizozemskih majstorâ stvorio je osebujan stil obilježen snažnim misticizmom i jakim ekspresionizmom. Dok su pojedini španjolski slikari odlazili na usavršavanje u Italiju, kao P. Berruguete (oko 1450 – oko 1500), Juan de Juni i Luis de Vargas (1502–68), vladari su pozivali Talijane i Flamance da im ukrašavaju palače i katedrale. Iz Bruxellesa je bio pozvan Peter de Kempener (zvan Pedro de Campaña; 1530–80), koji je, spajajući flamansko i talijansko shvaćanje, znatno utjecao na razvoj slikarske škole u Sevilli, kojoj je pripadao F. de Herrera (zvan el Viejo: stariji; 1576–1656). Svojim je osebujnim temperamentom prevladao talijanske utjecaje i dao specifično španjolska ostvarenja sugestivne snage. Njegov sin i učenik F. de Herrera mlađi, slikar i graditelj, radio je u mladosti u Rimu, a zatim u Sevilli (katedrala) i Madridu (freske u crkvi sv. Filipa). Njegove kompozicije sa živo pokrenutim likovima i skupinama likova, te jakim efektima chiaroscura, tipične su za španjolsko barokno slikarstvo XVII. st. Pod utjecajem Tintoretta i P. Veronesea svijetlim koloritom slikali su J. de las Roelas (1560–1625) i Juan del Castillo (1584–1640). Portret, produbljen u smislu psihološke karakterizacije fizionomija, zastupao je nizozemski slikar A. Mor (1520–76), koji je, djelujući na španjolskom dvoru, snažno utjecao na razvoj portretnoga slikarstva. Njegovi sljedbenici bili su A. Sánchez Coello (oko 1531–88), začetnik španjolskoga ceremonijalnog i reprezentativnoga dvorskog portreta, te njegov učenik J. Pantoja de la Cruz (1553–1608), autor mnogobrojnih portreta kraljevske obitelji u bogatim i kićenim kostimima. Iznimno mjesto u španjolskom slikarstvu pripada El Grecu (pravo ime Dominikos Teotokopulos; oko 1541–1614), rođenom na Kreti, školovanom u Italiji, gdje je preuzeo elemente manirizma. Boraveći stalno u Toledu, izgradio je svoj likovni izraz, osebujan u kompoziciji i koloritu (velike sakralne kompozicije, ekspresivni likovi Krista, svetaca i mučenika, portreti i krajolici dramatična naboja), kojim je najavio barok i zlatno doba španjolskog slikarstva. Sljedbenik ranobaroknoga Caravaggiova slikarstva i osnivač slikarske škole u Valenciji bio je F. de Ribalta (1565–1628), čiji je učenik J. de Ribera (zvan Lo Spagnoletto; 1591–1652) slikao pretežito naturalističke likove svetaca i mučenika u ekstazi, služeći se tamnim skalama smeđih tonova. F. Zurbarán (1598–1664) izrađivao je za crkve i samostane u Sevilli sugestivne prizore iz života svetaca, osobito apoteoze i vizije, te portrete i mrtve prirode. U Sevilli se rodio najveći majstor španjolskog slikarstva D. Rodríguez de Silva y Velázquez (1599–1660), koji je već u dvadesetčetvrtoj godini postao dvorskim slikarom u Madridu. Izradio je mnogobrojne reprezentativne portrete Filipa IV., njegove obitelji i osoba iz njegove pratnje, povijesne kompozicije, žanr-prizore i aktove. Spajajući blistavi venecijanski kolorizam i domaću realističku tradiciju, ostvario je najviši domet u španjolskom slikarstvu. Četvrti majstor zreloga razdoblja španjolskoga baroknoga slikarstva i jedan od osnivača Akademije (1660) u Sevilli bio je B. E. Murillo (1618–82), slikar kompozicija s prizorima iz života svetaca i tvorac dopadljiva i idealizirana lika Majke Božje prema modelu crnokose španjolske pučanke. S više izravnosti slikao je portrete i prikaze sevillskih skitnica, uglavnom djece, dajući im realistička obilježja i folklornu uvjerljivost. Nakon plodna baroknoga razdoblja tek se u drugoj polovici XVIII. st. pojavio istaknuti slikar i grafičar F. J. de Goya y Lucientes (1746–1828). Njegov opus, osebujna kolorita, čine oltarne slike i freske u crkvama, narativni žanr-prizori, grupni i pojedinačni portreti, aktovi (»Gola Maja«) te dramatične povijesne kompozicije (»Drugi svibnja 1808«). Izradio je potresan ciklus grafika »Strahote rata«, fantazmagorične cikluse crteža »Kaprici« i »Borbe s bikovima«. Tijekom XIX. st. umjetničke su veze s Francuskom postajale sve intenzivnije. Pod utjecajem romantizma razvijalo se povijesno slikarstvo, koje je veličalo znamenite događaje iz španjolske prošlosti. Među predstavnike toga smjera ubrajaju se Francisco Pradilla (1848–1921) i Ulpiano Checa (1860–1916). Francuski impresionisti utjecali su na Aureliana de Beruetea (1845–1912), slikara krajolika i veduta Madrida i Toleda rađenih istančanim koloritom. Mariano Fortuny y Marsal (1838–74) kao izrazit kolorist utjecao je na mnogobrojne španjolske slikare, od kojih se ističe J. Sorolla y Bastida (1863–1923), autor krajolika uz more, žanr-prizora iz seoskog i ribarskoga života te portreta. U prvim desetljećima XX. st. većina španjolskih slikara oslanjala se na bogatu i slavnu tradiciju XVI. i XVIII. st., a nekoliko je španjolskih umjetnika u Parizu sudjelovalo u stvaranju suvremenih likovnih pravaca ili ih stvaralo: P. Picasso (1881–1973), jedan od najvećih i najutjecajnijih umjetnika XX. st., i J. Gris (1887–1927) kubizma, a J. Miró (1893–1983) i S. F. J. Dalí (1904–89) nadrealizma. Miró je unutar nadrealizma ostvario vlastiti likovni stilski izraz pun asocijativne simbolike i poetike, a Dalí je glavni predstavnik verističkoga nadrealizma. Nakon II. svjetskog rata španjolski su se umjetnici ponovno pojavili na međunarodnoj umjetničkoj sceni kroz umjetničke skupine i časopise koji su se zauzimali za apstraktnu umjetnost: Dau al Set u Barceloni (1948–53) i El Paso u Madridu (1957–60). Glavni predstavnici apstraktnog ekspresionizma bili su Manolo Millares (1926–72), A. Saura (1930–98), R. Canogar (r. 1935), Modest Cuixart (1925–2007) i Luis Feito (r. 1929) te A. Tàpies (1923–2012), najistaknutiji predstavnik informel slikarstva. Ovaj posljednji razvio je vlastiti način istraživanja slikarske materije, na koji se nadovezuje mlađi naraštaj slikara od kojih se ističu: Gerardo Delgado (r. 1942), José Manuel Broto (r. 1949), Juan Ulsé (r. 1954), José María Sicilia (r. 1954) i Miquel Barceló (r. 1957). U 1970-ima pojavila se skupina slikara, Amalia Avia (1930–2011), María Moreno (r. 1933), Antonio López García i Isabel Quintanilla (r. 1938), koja je slikala uglavnom krajolike i interijere na način magičnoga realizma. Eksperimentiranjem konstruktivizmom bavili su se Soledad Sevilla (r. 1944) i Federico Guzmán (r. 1964), postmodernim slikarstvom, osobito reinterpretacijom slavnih španjolskih baroknih slikara, Ferrán García Sevilla (r. 1949), Rogelio López Cuenca (r. 1959) i Charo Pradas (r. 1960). Mlađi naraštaj španjolskih slikara, Antoni Abad (r. 1956), Dora Salazar (r. 1963), Laura Lío (r. 1967), Salvador Cidrás (r. 1968) i Carlos Rial (r. 1969), razvija individualne kreativne oblike intermedijalnosti i multidisciplinarnosti.

Glazba

Glazba rane kršćanske Crkve na teritoriju današnje Španjolske obuhvaćala je od VII. st. do 1080. dvije tradicije: standardnu gregorijansku i glazbu vizigotske Crkve, tzv. → mozarapsko pjevanje. Arapskom invazijom 711. god. bio je uvezen nov instrumentarij puhaćih (npr. šabbāba – poprječna flauta; būq; nafīr – trublja, i dr.) i žičanih glazbala (‘ūd – lutnja; rabāb – rebeka, i dr.), te udaraljki (tabl – bubanj; duff i bandair – tamburini; naqqāra, i dr.), koji se odatle proširio Europom. Maurski glazbenici povremeno su službovali na španjolskim kršćanskim dvorovima (Kastilja, Aragon), dok crkveni sabor u Valladolidu 1322. nije zabranio njihovo unajmljivanje. Sačuvana su tri izvora srednjovjekovne polifonije s više stotina skladbi (zbirke »Las Huelgas«, »Kalikstinski kodeks«). Razdoblje španjolske renesanse očituje bogatu razvedenost pojava i oblika. Glavne forme svjetovne glazbe bili su romanca i villancico, sačuvani u zbirkama od kojih je najvažnija »Cancionero Musical de Palacio« (oko 1525), a glavni su im skladatelji bili J. del Encina (? 1469–1529) i Francisco de Peñalosa (oko 1470–1528). U razdoblju visoke renesanse najistaknutije glazbene ličnosti bili su teoretičari B. Ramos de Pareja (oko 1440 – nakon 1490) i Francisco de Salinas (1513–90), autor udžbenika za sviranje nacionalnoga glazbala vihuela »El maestro« (1536) Luis de Milán (prije 1500 – nakon 1561), međunarodno poznati skladatelji, papinski maestro di capilla C. de Morales (oko 1500–53), u Južnoj Americi popularni F. Guerrero (1528–99) i tada uz Palestrinu najvažniji skladatelj katoličke crkvene glazbe T. L. da Victoria (1548–1611), te D. Ortiz (oko 1510 – oko 1570). U razdoblju baroka španjolska umjetnička glazba i dalje je skladana u ponešto konzervativnom duhu tradicije, s mnogo prekomponiranja i improvizacije, u žanrovima: sakralni villancico (osobito popularan širom hispanskoga svijeta, a sačuvan u bogatim zbirkama Burgosa, Salamanke, Segovije, Valencije, El Escoriala, Madrida i Barcelone), solistička i višeglasna romanca (ljubavnoga, pastoralnog i dvorskoga karaktera; sačuvane u zbirkama u Madridu, Palma de Mallorci i Geroni) XVII. st., autori kojih su mnogobrojni mali majstori, kantata (cantada) s arijama i recitativima pod talijanskim utjecajem (glavni skladatelj Joseph Torres y Martínez Bravo, također istaknuti autor zarzuela i crkvene glazbe), te kazališne pjesme tono humano i tonada kao elitni repertoar dvorskoga kazališta, često sačuvane u gitarskim tabulaturama. Španjolsko barokno glazbeno kazalište sastojalo se od opera i zarzuela. Prve su španjolske opere nastale sredinom XVII. st. na tekstove Lopea de Vege (»Šuma bez ljubavi« – »La selva sin amor«, 1627., glazba izgubljena) i Calderóna de la Barce (dvije opere iz 1660. skladatelja Juana Hidalga), a na repertoaru su bile i tragikomične comedias, maskerade i drugi svečani spektakli s glazbom. Autorski dvojac Calderón–Hidalgo stvorio je 1650-ih i drugu, tipično španjolsku glazbeno-kazališnu vrstu, zarzuelu (»Apolonov lovor« – »El laurel de Apolo«, 1657), lakši burleskni žanr mitološke pastorale hibridna karaktera, pisan i za dvor i za javna kazališta, koji će ostati popularan sve do kraja XVIII. st. (glavni skladatelji Sebastián Durón i Antonio de Literes). Tijekom XVII. i XVIII. st. djelovali su mnogobrojni skladatelji orguljaši sa skladbama sakralna i svjetovna karaktera, a među njima se osobito istaknuo virtuoz Juan Bautista José Cabanilles (1644–1712) s više od 1000 djela. Mnogobrojne tiskane i rukopisne zbirke iz toga razdoblja svjedoče također o živoj produkciji specifičnih glazbenih oblika, kao npr. bailes, danzas i dr., različitih autora za gitaru i harfu (npr. Antonio de Santa Cruz, Diego Fernández de Huete i dr.). Domaći skladatelji skladali su i sonate za čembalo, vjerojatno pod utjecajem D. Scarlattija za njegova boravka na španjolskom dvoru (1728–57). Za drugu polovicu XVIII. st. karakteristični su daljnja konzervativnost crkvene glazbe, snažan utjecaj talijanske opere, revitalizacija lokalne zarzuele, pojava građansko-radničkoga glazbeno-scenskog oblika tonadilla, te organiziranje pretplatničkih koncerata, glazbenih akademija i okupljanja u građansko-aristokratskim salonima, često s plesnim soarejama, gdje su se plesali fandango, seguidilla i bolero. Važnu ulogu u instrumentalnoj glazbi imao je i dugogodišnji (1768–1805) radni boravak istaknutoga talijanskog skladatelja pretklasike L. Boccherinija. Prvu polovicu XIX. st. obilježila je stagnacija umjetničke glazbe zbog nepovoljnih općih društvenih prilika. Postupni oporavak i uspon španjolske glazbe pospješio je osnutak prvoga konzervatorija (Madrid, 1830) i prvih glazbenih društava (Sociedad de Cuartetos, 1863; Sociedad de Conciertos, 1866). U drugoj polovici stoljeća javili su se skladatelji glasovirskih minijatura (slobodne forme programskoga tipa), među kojima su najistaknutiji bili katalonski virtuozi I. Albéniz (1860–1906; »Suite española«, zbirka u 4 sveska »Iberia« i dr.) i E. Granados (1867–1916; »Goyescas«). Jednu od ključnih uloga odigrao je i glazbeni pedagog i povjesničar F. Pedrell (1841–1922), osobito svojom potporom španjolskoj nacionalnoj glazbi. Na području glazbenog teatra dogodile su se znatne promjene: sagrađen je niz novih zgrada, a tradicionalnim formama ozbiljne opere i zarzuele pridružile su se nove forme – génereo chico (revije i sl.) i género bufo, oba hibridni tipovi komercijalnoga pučkoga kazališta, uglavnom pod utjecajem pariških modela. Dvadeseto je stoljeće u Španjolskoj obilježio građanski rat 1936–39. i 40 godina Francova režima. U prvoj trećini stoljeća prevladavao je neoromantički stil i djelatnost M. de Falle (1876–1946) s njegovim nagnućima zarzueli i polifonizmu, a u kasnijim fazama impresionizmu (»Noći u španjolskim vrtovima«), andaluzijskomu folkloru (»Trorogi šešir«), neoklasicizmu i napokon modernizmu. Nakon građanskog rata znatan broj skladatelja emigrirao je u Europu i Latinsku Ameriku, a oni koji su ostali djelovati skladali su djela pretežito nacionalnoga karaktera (npr. J. Turina i J. Rodrigo, čiji je »Concierto de Aranjuez« najizvođeniji gitarski koncert XX. st. u svijetu). No od 1958. i osnutka skupine »Nueva Música« u Madridu, za kojom su slijedile druge organizacije i ansambli (npr. Ateneo de Madrid, Juventudes Musicales, Tiempo y Música, Alea, Laboratorio de Música Electrónica i dr.), započelo je razdoblje prodora novih skladateljskih tehnika, glazbenih žanrova i stilova. Pritom je Katalonija tradicionalno bila naklonjenija njemačkim utjecajima, a ostali dio Španjolske francuskima. Od sredine 1970-ih otvorio se prostor za slobodan, suveren i autentičan glazbeni život i stvaralaštvo, pri čem je Katalonija odigrala ulogu katalizatora u otklonu od najradikalnijih avangardnih tendencija: npr. postwebernovskog eksperimentiranja (Luis de Pablo), postserijalnosti (Cristóbal Halftter), te postmodernističkoga zaokreta prema tonalitetnosti. U periodizaciji španjolskoga glazbenog stvaralaštva u XX. st. govori se o skladateljskim naraštajima, kao npr. o madridskoj »Generaciji ’27« (Julián Bautista, Gustavo Pittaluga, Rodolfo Halftter, Juan José Mantecón i dr.), »Generaciji ’51«, sa skladateljima rođenima između 1924. i 1938 (uz L. de Pabla i C. Halfttera još i Ramón Barce, Miguel Alonso, Agustín González Acilu, Juan Hidalgo i dr.), te o naraštaju rođenom između 1939. i 1953 (Tomás Marco, Félix Ibarrondo, Carles Santos, Albert Sardà, Jep Nuix i mnogi dr.). Najmlađemu naraštaju pripadaju Manuel Seco de Arpe, Adolfo Núñez, Zulema de la Cruz, Benet Casablancas, Alfredo Aracil, David del Puerto, Carlos Galán i dr.

Unatoč postojanju ranijih zbirki glazbenog folklora, sustavno proučavanje tradicionalne glazbe u Španjolskoj započelo je tek u XIX. st. Postoji velik broj različitih vokalnih, instrumentalnih i plesnih tradicija, povezanih sa svakodnevnim životom i ciklusom godišnjih svečanosti, sačuvanih dulje nego u drugim europskim zemljama. U cjelini, razlikuju se četiri tipa metričko-ritmičkih struktura: bez mjere, tzv. giusto silabički, dječji i plesni ritmovi. Plesni ritmovi očituju tri temeljna modela: uobičajeni zapadni, poliritmički (u plesovima tipa bolero, jota, fandango i flamenco, pretežno u krajevima južno od Valencije) i u aksak formi s pravilnijim ritmičkim strukturama (pretežno u pokrajinama Kastilji, Baskiji, Extremaduri, Aragonu, Valenciji i Kataloniji). Veliku raznolikost melodijske građe uvjetovalo je složeno podrijetlo španjolske glazbene tradicije: veći je dio dursko-molski, ali znatan dio melodija otkriva vrlo stare slojeve koji potječu iz grčko-rimskoga, perzijskoga, bizantskog, arapskog ili sjevernoafričkih glazbeno-kulturnih krugova. Društveno-kulturni kontekst španjolske tradicijske glazbe upućuje na njezinu uporabu kao zabave, dokolice i komunikacijskoga sredstva (vjenčanja, sprovodi, karnevali, društvena kritika) s jakim simboličkim aspektom. Osobito je jak vjerski utjecaj (svetkovine lokalnih svetaca – tzv. fiesta mayor, procesije, hodočašća). Nakon sredine 1970-ih započeo je snažan val popularne glazbe (pop i rock s lokalnim varijantama – npr. nova cançó u Kataloniji i rock radical vasco u Baskiji), a neki su pjevači postigli planetarnu popularnost (npr. Julio i Enrique Iglesias). Tradicionalna vokalna glazba Španjolske može se klasificirati prema društvenoj funkcionalnosti: romance, uspavanke, udvaračke (npr. ronda, pasacalles, tuna, rondalla, alba i dr.), vjerske (npr. baraja, reloj, arada, goig, aurora i dr.) i ritualne pjesme (npr. tužaljke endechas i plañideras) itd. U Španjolskoj je registrirano više od 1000 plesova, od kojih su neki rašireni posvuda (npr. jota, fandango i seguidilla), a drugi samo regionalno. Podijeljeni su u dvije skupine: ritualne i neritualne plesove. Ritualne plesove izvode školovani plesači, često uz uporabu mačeva i palica (danzas de espadas, danzas de bastones). Simbolički su vezani uz rat, vjeru i udvaranje. Neritualni plesovi nemaju simboličko značenje, jednostavnih su i repetitivnih koraka, a mogu ih izvoditi i neškolovani plesači. Plešu se u obliku kola (rueda, corro), linije (villano) ili u parovima (aragonska jota, andaluzijski fandango, novokastiljska seguidilla). Ostali su popularni regionalni plesovi muiñeira u Galiciji, giraldilla u Asturiji, bolero, asentao i charrada u Kastilji i Leónu, ball pla i sardana u Kataloniji te niz drugih u ostalim pokrajinama. Španjolska tradicijska glazba raspolaže specifičnim i bogatim instrumentarijem. Među idiofonskim glazbalima istaknuto mjesto zauzimaju kastanjete, a rabi se i niz drugih glazbala iz te skupine tipa cimbala (platillos, chinchines), zvona (campanas, cencerros), zvonaca (cascabeles), čegrtaljki (sonajero) i dr. Među membranofonskim glazbalima rašireni su različiti tipovi i veličine tamburina (pandereta, adufe, tambor, tamboril i dr.) i bubnjeva (tamboret, timbales, zambomba i dr.). Najvažnije je kordofonsko glazbalo u svim regijama gitara (guitarra) s 12 žica. Široku uporabu imaju i lutnja (laúd) i vrsta mandoline (bandurria), a ograničenije se rabe i violina, jednožična rebeka (rabel), psalterij i jedna vrsta »leiera« (sanfona). Među aerofonskim glazbalima popularne su gajde u mnogo oblika i varijanata (gaita, dolçaina, gralla). Najvažnija svirala, s tri rupice, ima niz regionalnih naziva (chiflo u Aragonu, pito u Kastilji, txistu kao nacionalno glazbalo u Baskiji, flabiol u Kataloniji). Postoji i niz jednostavnih pastirskih i dječjih puhaćih glazbala. Uobičajena je kombinacija svirale i bubnja, te uličnih sastava rondalla (gitare, lutnja, tamburin i dr.) i banda (skupine puhaćih glazbala). Specifičnost u njegovanju španjolske tradicijske glazbe njezin je, za zapadnu Europu jedinstven, prelazak iz ruralnog u gradski i građanski kontekst nazvan folklorizam. Opće je stajalište populacije i društvenih instancija, kako krajem XX. tako i na početku XXI. st., da tradicionalna kultura i u novim demokratskim uvjetima ima čvrsto estetičko i ideologijsko mjesto u španjolskom društvu, potpomognuto izrazitim komercijalnim interesima cijele zajednice u okvirima masovnoga turizma.

Film

Prva javna filmska projekcija održana je u Madridu 15. V. 1896., a iste su godine započela snimanja prvih filmova (dokumentarnih snimaka). Razvoj filma u Španjolskoj bio je razmjerno spor; prvi zvučni film snimljen je 1930., a 1932. najpoznatiji španjolski filmski redatelj L. Buñuel, koji je većinu opusa ostvario u Meksiku i Francuskoj, režirao je sugestivni dokumentarni film »Las Hurdes«. Tijekom vladavine F. Franca (1939–75) dominirali su komercijalni folkloristički i glazbeni filmovi (npr. »Prodavačica ljubičica« Luisa Césara Amadorija iz 1958) te kostimirane melodrame. Nakon 1950. pojavila su se i društvenokritička djela (kritičnost kojih je zbog jake cenzure bila implicitna i alegorijska); istaknuti su redatelji José Antonio Nieves Conde, J. A. Bardem, čiji su filmovi bliski tzv. neorealizmu duše, i L. G. Berlanga, poznat po crnohumornim djelima kakva će poslije postati karakterističnima za španjolski film općenito. Tijekom 1960-ih javili su se V. Aranda, koji je isprva režirao u esteticističkom stilu, i C. Saura, najznačajniji španjolski redatelj 1970-ih, poznat po eksplicitno kritičkim filmovima modernističkih postupaka, a u Španjolsku se u dva navrata bio vratio i Buñuel karakterističnim provokativnim djelima (»Viridiana«, 1961; »Tristana«, 1970). Već od početka 1970-ih, a osobito nakon demokratizacije 1975–77., proizvodnja se znatnije razvila, a dominantnom tematikom postala je kritika patrijarhalnih i konzervativnih struktura općenito, što se od 1980-ih ostvaruje uglavnom kroz motive seksualnih frustracija i neuroza te često u formi crnih komedija. Uz Arandu i Sauru, istaknuli su se Victor Erice intimističkim filmovima (»Duh košnice«, 1973), Pilar Miró (»Zločin u Cuenci«, 1979), José Luis Garcia, Imanol Uribe te P. Almodóvar, najistaknutiji i međunarodno najuspješniji španjolski redatelj od sredine 1980-ih (najveće uspjehe postigao je filmovima »Sve o mojoj majci«, 1999., i »Pričaj s njom«, 2002). Nakon 1990. afirmirali su se Juan José Bigas Luna, Julio Médem, Fernando Trueba, Álex de la Iglesia, Alejandro Amenábar.

Citiranje:

Španjolci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/spanjolci>.