srednjovjekovna glazba

srednjovjekovna glazba. Srednji je vijek prvo razdoblje novoga doba, od kojega će neke pojave glazbene kulture u Europi trajati kontinuirano do danas. To je prije svega gregorijanski koral, liturgijski pjev Katoličke crkve na latinskom jeziku. Za vrijeme pontifikata (590–604) pape Grgura I. započelo je skupljanje glazbenih materijala Zapadne crkve i izvršen početni odabir zatečenoga repertoara. Pročišćena od lokalnih glazbenih tradicija, tada još jedinstvena zapadnokršćanska liturgijska glazba dobila je tako univerzalni karakter. Iduća dva stoljeća (VII. i VIII) trajao je proces ustanovljivanja toga repertoara, koji je tek poslije dobio naziv gregorijanski (tj. grgurovski) koral. Pošto se u karolinškom razdoblju rimski gregorijanski koral proširio i učvrstio kao službeni pjev Crkve na cijelom kršćanskom Zapadu, novo se crkveno glazbeno stvaralaštvo pojavilo u formama tropa i sekvenci, formalno neutvrđenih proširenja korala. Tek gotovo tisuću godina poslije Tridentski je koncil (1546–63) revidirao tako proširen repertoar, a nova je verzija »Editio Medicea« bila objavljena 1614 (do nedavna je u uporabi bila »Editio Vaticana« iz 1907., s novim izdanjem iz 1993). Papa Grgur I. utemeljio je u Rimu i pjevačku školu (Schola cantorum), po uzoru na koju će – prvo univerzalni kršćanski, a potom katolički – Zapad do danas školovati glazbenike za potrebe liturgijskoga pjevanja. Crkvenoj glazbi pripadaju još i tzv. liturgijske drame, samostojne duhovne scenske igre s glazbom i pokretom.

Svjetovno jednoglasje

Svjetovno jednoglasje javlja se od kraja XI. st. Značajnu ulogu u njegovu nastanku i razvoju imali su utjecaji arapske ljubavne lirike, glazbe i kulta žene, njegovanih u maurskoj Španjolskoj već od VIII. st. nadalje, potom klasično rimsko pjesništvo Ovidija i Horacija, srednjovjekovni romani, kult viteštva te opći i glazbeni akulturacijski procesi tijekom križarskih ratova. Jednoglasje se prvo javilo u Provansi, gdje je između 1080. i 1300. djelovalo pet naraštaja trubadura, od kojih je poznato oko 450 imena, 2500 tekstova i 300 melodija. Među njima su najznačajniji bili akvitanski vojvoda Guillaume de Poitiers i Bernart de Ventadorn. Približno od 1150. do 1300. sjeverno od rijeke Loire djelovala su tri naraštaja truvera. Danas je poznato više od 4000 njihovih tekstova i oko 2000 melodija. Najznačajniji truveri bili su Chrétien de Troyes, engleski kralj Rikard I. Lavljega Srca i Adam de la Halle. U njemačkim zemljama djelovali su približno od 1150. do 1450. Minnesängeri, a najznačajniji među njima bili su Walther von der Vogelweide, Heinrich von Meissen zvan Frauenlob, Tannhäuser i, kao posljednji, Oswald von Wolkenstein. Na njihovu tradiciju nadovezuje se glazbeno-pjesničko stvaralaštvo njemačkih gradskih obrtnika pjevača Meistersingera u razdoblju od XV. do XVII. st. Najpoznatiji među njima bio je Hans Sachs iz Nürnberga, tvorac oko 4100 pjesama, 2000 izrjeka i 200 igrokaza. Glavna središta djelovanja bili su Marseille, Toulouse i Poitiers (za trubadure), Arras, Pariz i Troyes (za truvere), Wartburg i Beč (za Minnesängere) te Mainz, Strasbourg i Nürnberg (za Meistersingere).

Jedinstvena pojava ne samo srednjovjekovlja nego i cjelokupne svjetske glazbe europski je izum višeglasja, tj. istodobnog zvučanja više samostalnih melodijskih linija. Čini se da je pri njegovu nastanku odlučujuću ulogu odigrala pojava orgulja, s egzaktnim tonskim visinama i mogućnostima dobre međusobne ugođenosti ljudskih glasova i instrumentalnoga zvuka. Od IX. st. nadalje dokumentiran je stalan stilski i društveni uspon višeglasja od primitivnoga dvoglasja do već rafiniranoga četveroglasja s kraja XII. st. Razdoblje tzv. ranog organuma (prvih oblika višeglasja u paralelnim kvintama i kvartama) trajalo je od IX. do XI. st. U prvoj polovici XII. st. nastao je tzv. novi organum (vodeća škola: samostan Saint-Martial u Limogesu, Francuska), u kojem se organalni gornji glas postupno oslobodio korala u donjem glasu i potpuno osamostalio kao zasebna melodijska tvorevina. Nakon novog organuma slijedila je tzv. epoha Notre-Dame (oko 1160 – oko 1250), prvi vrhunac u povijesti višeglasja, nazvana po središtu onodobnih glazbenih zbivanja, pariškoj katedrali Notre-Dame. Glavni su skladatelji toga razdoblja bili Léonin i Pérotin. Dok je Léonin još skladao klasične dvoglasne organume, Pérotin je komponirao masivne glazbene strukture, do tada nepoznate u kršćanskoj crkvenoj glazbi, očito prilagođene akustičkim zahtjevima novih voluminoznih gotičkih katedrala. Léonin i Pérotin komponirali su tzv. »Magnus liber«, cjelogodišnji ciklus liturgijske glazbe. Pérotin i njegov naraštaj skladatelja posebno su zaslužni za bitno proširenje glazbenoga sloga do četveroglasja, slogovnog uzora vokalnoga višeglasja sve do danas. Posebne forme u glazbi XIII. st. bili su motet, troglasna skladba s neovisnim dionicama i različitim tekstovima (katkad i dvojezična), conductus (troglasna glazba klerika s istim tekstom u svim dionicama) i rondellus (jednoglasna pjesma u kolu). Cjelokupni repertoar epohe Notre-Dame sačuvan je u 4 rukopisne zbirke »Magnus liber«, što se čuvaju u Firenci, Wolfenbüttelu i Madridu. Iduće razdoblje srednjovjekovne višeglasne glazbe naziva se ars antiqua, a trajalo je približno od 1240. do 1320. U njem su se rabile iste forme kao u epohi Notre-Dame, a odlikuju ga izrazita ritmičnost i brz razvoj tzv. menzuralne notacije, preciznijega načina bilježenja temeljnih glazbenih parametara (npr. točne visine i trajanja tona) višeglasne glazbe. Glavni su teoretici ars antiquae bili Franco iz Kölna i Jakob iz Liègea, a najznačajniji kompozitori truver Adam de la Halle i Petrus de Cruce. Najvažniji su izvori glazbe toga razdoblja zbirke sačuvane u Bambergu, Burgosu, Montpellieru i Torinu.

Posljednje je razdoblje srednjeg vijeka u glazbi ars nova (oko 1320 – oko 1380). Obilježja novoga razdoblja gotičke glazbe bili su krajnje racionalna uređenost ritmike i periodike, rigorozan način oblikovanja ritmičkih parametara koji nije posebno vodio računa o melodijskoj logici i posljedično stvaranje i prakticiranje rafinirane intelektualne glazbe za znalce i umjetnosti za elitne svečanosti. Glavna glazbena vrsta ars novae bio je tzv. izoritmijski motet. Drugi oblici višeglasne pjesme toga razdoblja bili su tzv. diskantna pjesma, balada, rondeau, virelai i chasse (tj. troglasni kanon kao prethodnica fuge). Glavni skladatelji bili su Francuzi Philippe de Vitry, pjesnik-glazbenik i političar, prijatelj Petrarkin, i Guillaume de Machault, tajnik više vojvoda, putnik, pjesnik i kanonik. Machault je vjerojatno bio prvi veliki skladatelj Zapada, autor prve sačuvane kompletne mise, te moteta, laisa i chansona, samosvjestan umjetnik snažne osobnosti s izrazitim darom za melodiju i izražajnost. Umjetnost ars novae doživjela je vrhunac u tzv. ars subtilior s kraja XIV. st., spoju talijanskog i francuskog senzibiliteta stvorenome nakon povratka papâ iz Avignona u Rim, nagovještaju rane renesanse u glazbi.

U Italiji doba ars novae donosi u glazbi novu, specifičnu aristokratsku višeglasnu umjetnost Trecenta (tj. XIV. st.). Njegovala se na dvorovima u Milanu, Veroni, Mantovi, Padovi, Modeni, Ferrari i Firenci, očitovala je utjecaje provansalskih trubadura i sakralnoga višeglasja, a njezini skladatelji uglazbljivali su ponajviše tekstove Petrarke i Boccaccia. Glavne su forme glazbe Trecenta bili madrigal, caccia i ballata, u kojoj se već nazrijevaju povijesni početci specifično talijanske kulture pjevanja (bel canto), i to u melodijskoj razvedenosti gornje dionice nad jasnom harmonijskom podlogom. Glavni su skladatelji bili Jacopo da Bologna i slijepi orguljaš firentinske katedrale Francesco Landini. Izvori glazbe talijanskog Trecenta sačuvani su u kodeksu Rossi (Rim, oko 1350) i kodeksu Squarcialupi (Firenca, prva polovica XV. st.).

Instrumentarij

Instrumentarij europskoga srednjega vijeka doživio je radikalne promjene s obzirom na antiku. Rano je kršćanstvo načelno odbacivalo glazbala pretkršćanske antike pa je umjetnička glazba Zapada stoljećima bila gotovo isključivo vokalna. Orguljama su bila potrebna gotovo dva stoljeća (IX–X. st.) da od ceremonijalnoga svjetovnoga glazbala sačuvanog u Bizantu postanu crkveno glazbalo Zapada. Križarski ratovi upoznali su tada civilizacijski nazadnu ranofeudalnu Europu s bogatim i raznovrsnim srednjoistočnim instrumentarijem. Žičana i puhaća arapska glazbala (lutnja, viola, glasne puhaljke), često iranskog ili indijskoga podrijetla, ubrzo su se, od XII. st. nadalje, udomaćila u Europi uz malobrojne relikte antike (irska harfa, leier). Instrumentarij srednjeg vijeka odlikovala je raznolikost oblika i tipova glazbala bez čvršće graditeljske normiranosti. Glazbala su mahom bila ugođena za sviranje samo u visokom registru (sopran-tenor), nije bilo orkestra, nego su se preferirali manji sastavi s mješovitim svijetlim i prodornim zvukovljem žičanih i puhaćih glazbala kombiniranih s udaraljkama, a način sviranja bio je izvorno istočnjački: improvizacija prema zadanim modelima. Glazbenici svirači bili su ili u službi aristokracije (minstreli) i Crkve (orguljaši) ili su kao putujući glazbenici (žongleri, u sjevernoj Hrvatskoj tzv. igreci) nastupali na sajmovima i drugim pučkim svečanostima. U cjelini, instrumentalna je glazba u srednjem vijeku bila znatno manje cijenjena od vokalne.