struka(e): |

sintagma (grč. σύνταγμα: red, uređivanje, ustrojavanje).

1. U lingvistici, opći naziv za skupinu riječi u nekom sintaktičkom odnosu, npr. za imenicu s njezinim atributom (velika kuća), pridjev s prilogom koji ga modificira (npr. vrlo velik), itd. Gdjekad se značenje izraza sintagma sužuje samo na one skupine riječi među kojima postoji čvrsta značenjska veza, pa se zajedno koriste u fiksnim, gotovo leksikaliziranim izrazima, npr. kuća duhova i sl. Na koncu, termin sintagma katkad se koristi i kao prijevod engl. termina phrase, koji označuje sintaktičku strukturu manju od surečenice (engl. clause), npr. imensku sintagmu (engl. noun phrase) poput ta velika bijela kuća, ili prijedložnu sintagmu (engl. prepositional phrase) poput na tom velikom stolu. Drugi prevode engl. phrase kao skupina, pa se govori o imenskim skupinama, prijedložnim skupinama, itd. Neki lingvisti sintagmom nazivaju i skupine morfema (monema) koji tvore jednu fonetsku riječ, ali obavljaju funkciju jednoga dijela rečenice (ljudima, ljude, brodom, srećom i dr.).

2. Naziv nekih pravnih zbirki bizantskog prava. Najpoznatija je Sintagma Mateja Blastara, koju je 1335. redigirao solunski monah Matej Blastar. Pripada kategoriji nomokanona, a pojedini svjetovni i crkveni propisi koje sadrži raspoređeni su alfabetskim redom. Kao izvor svjetovnih propisa uporabljeni su Proheiron cara Bazilija I. i Bazilike njegova sina Leona IV. Zbornik je znatno utjecao na razvoj prava u slavenskim zemljama koje su se nalazile u sferi utjecaja bizantske svjetovne i crkvene tradicije.

Citiranje:

sintagma. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/sintagma>.