struka(e):

salon (francuski < talijanski salone, uvećanica od sale: dvorana).

1. Veća prostorija u stanu, obično bogatije uređena i namještena, koja služi za primanje gostiju; reprezentativna prostorija (npr. u rezidencijama, dvorcima, javnim ustanovama, hotelima).

2. Prostorija za izlaganje umjetnina ili proizvoda i njihovu prodaju (izložbeni salon, salon namještaja).

3. Lokal u kojem se pružaju usluge (frizerski, krojački salon).

4. Naziv nekih izložaba, osobito lik. umjetnosti (Proljetni salon, Zagrebački salon).

Saloni u francuskoj književnosti. U francuskoj kulturnoj povijesti saloni su kao prostori intelektualne i društvene konverzacije imali dugu tradiciju i značajnu ulogu. Potječu od intimnih domjenaka na dvorovima srednjovjekovnih plemkinja na kojima su se čitale ljubavne pjesme i viteški romani, te iz umjetničkih i književnih krugova što su ih okupljale istaknute vladarice XVI. st. (Margareta Navarska, Margareta Valois). Saloni su se počeli osnivati sredinom XVI. st. (npr. oni vojvotkinje Catherine de Retz i pjesnikinje Louise Labé), a proširili su se od početka XVII. st. Isprva su ih držale samo aristokratkinje, a od druge polovice XVII. st. i bogate građanke. Najutjecajniji salon otvorila je 1607. markiza Catherine de Rambouillet (posjećivali su ga P. Corneille, J. Rotrou, F. Malherbe, M.-A. G. de Saint-Amant, V. Voiture). U tom su se razdoblju izdvajali i saloni markize Madelaine de Sablé (sredina XVII. st.) te grofice Marie-Madelaine de La Fayette (druga polovica XVII. st.), u kojima je istaknuti gost bio La Rochefoucauld, potom saloni Madeleine de Scudéry, Françoise d’Aubigné (koja je poslije kao Madame Maintenon postala morganatska supruga Luja XIV.), Anne-Marie de Cornuel, Ninon de Lenclos. Ton i sadržaj salonskim razgovorima davali su književnici i eruditi, a saloni su znatno utjecali na razvoj francuskoga književnog jezika i književnosti uopće, napose predstavljanjima novih autora i djela. Već sredinom XVII. st. Pariz je bio preplavljen salonima, a precioznost njihova ugođaja parodirao je Molière u Kaćiperkama. U salonima XVIII. st. vladala je veća sloboda i neformalnost ponašanja i izricanja mišljenja; osim o jeziku, književnosti, umjetnosti i društvenoj etiketi, počelo se sve više raspravljati i o politici. Tada su se izdvajali saloni: markize Claudine de Tencin (osobito za regentstva Filipa Orleanskoga) te, od sredine XVIII. st., Marie-Thérèse Geoffrin, markize Marie du Deffand, Anne-Catherine Helvétius, Julie de Lespinasse, Louise d’Epinay, grofice Marie-Charlotte de Boufflers; u većini njih središnje su osobnosti bili enciklopedisti (Voltaire, D. Diderot, J. D’Alambert i dr.). Posljednji veliki salon prije Revolucije bio je onaj Suzanne Necker. Raspršeni za jakobinske vladavine, saloni su se obnovili već za Direktorija (tada je bio najslavniji salon Juliette Récamier). Iako je u novoj društvenoj i političkoj klimi njihov utjecaj oslabio, a oni su sami postali zatvoreniji na ograničene krugove, održali su se kao prostori neformalnoga mecenatstva i intelektualnih razmjena sve do sredine XX. st.; za Srpanjske monarhije isticali su se saloni Delphine de Girardin i Virginije Ancelot, za Drugoga Carstva oni princeze Mathilde Bonaparte i grofice Mélanie de Pourtales, za Treće republike saloni grofice Marie-Anne de Loynes, Juliette Adam, Geneviève Straus (čiji je salon poslužio kao model M. Proustu u njegovu ciklusu U traganju za izgubljenim vremenom), Léontine de Caillavet, Rachilde i grofice Rosalie de Fitz-James, te onaj Natalie Clifford Barney, koji se održao sve do 1960-ih.

Citiranje:

salon. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/salon>.