promulgacija (lat. promulgatio: oglašivanje). 1. U pravu, proglašenje zakona; akt državnog poglavara kojim, pošto je zakonodavno tijelo (parlament) prihvatilo zakonski prijedlog ovlaštenoga predlagatelja, utvrđuje da je prijedlog prihvaćen u skladu s propisanim postupkom i da je time postao zakonom. Promulgacija je posljednja faza zakonodavnoga postupka, nakon koje slijedi objava zakona u službenom glasilu. Ne treba ju miješati sa zakonodavnom sankcijom kojom je u razdoblju tzv. ograničene monarhije raspolagao monarh, iskazujući volju da zakon koji je prihvatilo zakonodavno tijelo konačno i stekne pravnu snagu; sankciju je vladar mogao uskratiti, no predsjednik republike nema ustavne ovlasti uskratiti promulgaciju ako je zakon prihvaćen sukladno ustavnim i poslovničkim odredbama.
2. U diplomatici, promulgacija ili notifikacija diplomatička je formula koja se nalazi u središnjem dijelu isprave, odnosno u tekstu (kontekstu ili korpusu), i to iza arenge (ako je isprava ima), a ispred naracije. Čine ju izrazi kojima se objavljuje sadržaj isprave: Notum sit, Proinde ad universorum notitiam volumus pervenire, Noveritis, Noverint omnes (Neka bude poznato, Stoga želimo da dođe svima na znanje, Znajte, Neka znaju svi) i dr. Od arenge je odvojena izrazima koji znače: stoga (proinde, quapropter). U manje svečanim dokumentima često se promulgacija povezuje s općom inskripcijom: Memoriae commendantes significamus quibus expedit universis (Predajući pamćenju naznačujemo svima kojih se to tiče), a može izostati osobito u papinskim dokumentima.
