struka(e):

pravopis ili ortografija (grč. ὀρϑογραφία), način na koji se grafički znakovi (slova, interpunkcija) upotrebljavaju za pisanje kojega jezika; skup pravila što vrijede za grafiju kojega jezika. Tri su osnovna načina pisanja, bilježenja kojega jezika: fonološki, morfonološki i povijesni (historijski, s raznim podvrstama). Po fonološkom se načelu isti glas (fonem) bilježi uvijek istim znakom (slovom, grafemom), tj. isti znak označuje uvijek isti glas. U pisanju se odražavaju glasovne promjene u morfemima i po tom se načelu piše žabac, žapca, rob, robinja, roblje, ropski, ropstvo, stan, stambeni, razbacati, rastrgati, raščešljati. Pravopis određen po fonološkom načelu naziva se fonološki pravopis, po starijoj terminologiji fonetski pravopis. Po morfonološkom načelu govor se bilježi tako da se u oblicima pojedine riječi i u srodnim riječima isti morfem piše na isti način bez obzira na to što u različitom glasovnom okruženju on ima različit fonološki sastav. Po tom se načelu piše žabca, robski, robstvo, stanbeni, raztrgati, razčešljati. Pravopis određen po morfonološkom načelu naziva se morfonološki pravopis, po starijoj terminologiji i korijenski ili etimološki pravopis, jer se pazi na korijen riječi (etimon). Po pov. načelu riječi se pišu onako kako je to uobičajeno od davnine, bez obzira na suvremeni izgovor. Historijski pravopis obično odražava nekadašnji izgovor. Tako se npr. franc. »100« piše cent iako se izgovara [sᾶ] jer se nekada izgovaralo cent (od lat. centum). Pravopis određen po tom načelu naziva se historijski ili tradicionalni (arhaični) pravopis. Budući da historijski pravopis često čuva korijen i osnovu riječi, obično se i on naziva korijenskim ili etimološkim pravopisom. Posljednjim dvama nazivima često se naziva i pisanje stranih riječi kada se pišu kao i u jeziku iz kojega potječu, ali je takvo pisanje bolje nazivati izvornim. Svaki pravopis ima svojih prednosti i nedostataka: fonološki je u načelu jednostavan, ali slabi vezu među oblicima i srodnim riječima (mladac-mlaca, mlatac-mlaca, gostiti-gozba, stan-stambeni); morfonološki bolje čuva vezu među riječima (mladac-mladca, mlatac-mlatca, gostiti-gostba-gost-gostionica, stan-stanbeni), ali je veća razlika između govora i pisma, a i teže je postaviti točna pravila; historijskom je pravopisu nedostatak što je često razlika između izgovora i pisma vrlo velika, ali on omogućuje veću razumljivost starih tekstova na nekom jeziku. Katkad i različiti i srodni jezici imaju različite pravopise. Tako npr. engleski, francuski, portugalski imaju historijski pravopis, slovenski, češki, poljski i pretežno ruski morfonološki, hrvatski, srpski, makedonski i finski fonološki. Obično se u pravopisu jednoga jezika ne primjenjuje samo jedno načelo, nego se kombinira više, a pravopis dobiva naziv po dominantnom načelu. Tako se hrv. pravopis (→ hrvati, Jezik) naziva fonološkim, a on je to samo u okviru jedne riječi (žapca, ropski, ropstvo, stambeni, rastrgati, raščešljati), i to ne uvijek, jer su dopuštena i pojedinačna i sustavna odstupanja (gradski, hrvatski, adherentan, petdnevni, Josipdol, jurisdikcija, gangster, jedanput, crvenperka). Glasovne promjene koje u govoru nastaju među riječima ne odražavaju se u pismu, tj. ne pišu se po fonološkom načelu. Tako se piše: kod kuće, bez puške, niz krov, bez stida, s glave, s džamijom, s čovjekom, brat ga je..., iako se izgovara: kòtkućē, bèspuškē, nìskrōv, bèstīda, zglávē, ždžámijōm, ščòvjekom, brȁdgaje; zbog toga je točnije hrvatski pravopis nazivati fonološko-morfonološkim pravopisom. Osim načina na koji se pišu glasovi, pravopis obuhvaća i upotrebu interpunkcijskih (→ interpunkcija) i pravopisnih znakova (točka, zarez, točka sa zarezom, dvotočje, višetočje, crtica, spojnica, zagrade, upitnik, uskličnik, navodnici i dr.). Oni služe za rastavljanje rečenica i njihovih dijelova i za ostale pravopisne potrebe (označavanje rednoga broja, polusloženica, točnoga navođenja tuđega teksta i sl.). Pravopis određuje i upotrebu velikih i malih slova, sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi, pisanje riječi iz stranih jezika i dr. Upotreba tih znakova i odredbi različita je u pojedinim jezicima, npr. po španj. pravopisu upitnik i uskličnik bilježi se i na početku i obrnuto na kraju rečenice, po njemačkom se sve imenice pišu velikim slovom. Katkad se pravopis shvaća i šire, kao sustav pravila kojima se određuje način izražavanja u pismu, tj. pravilno pisanje uopće.

Citiranje:

pravopis. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/pravopis>.