struka(e):

povijest jezika, naziv za skup lingvističkih disciplina koje s povijesnoga gledišta proučavaju određeni jezik. Većina lingv. disciplina ima svoju pov. dimenziju, pa se tako može govoriti o povijesnoj fonologiji, koja proučava razvoj fonoloških struktura u pojedinim jezicima, povijesnoj semantici, koja proučava razvoj i promjene značenja riječi, povijesnoj sociolingvistici, koja se bavi pov. promjenama odnosa između jezika i društva, itd. Često se razlikuju unutrašnja i vanj. povijest jezika, pri čem unutrašnja povijest proučava promjene jezičnih struktura na svim razinama (fonološkoj, morfološkoj, leksičkoj itd.), a vanj. povijest jezika proučava razvoj uporabe pojedinih jezika i njihove uloge u društvu, razvoj pismenosti i pojedinih funkcionalnih stilova u jezicima te povijest jezičnih dodira proučavanoga jezika s drugim jezicima. Tako bi unutrašnja povijest hrvatskoga obuhvaćala povijesnu gramatiku (povijest glasova, oblika i sintaktičkih konstrukcija od praslavenskoga do suvremenoga jezika) i etimologiju, a vanjska bi povijest hrvatskoga uključivala probleme razvoja hrv. pismenosti na glagoljici, ćirilici i latinici u sr. vijeku, pitanja kronologije i datacije ranohrv. jezičnih spomenika, nastanka i razvoja romansko-hrv. dvojezičnosti u gradovima Dalmacije, razvoja hrv. standardnog jezika i borbe za njegovo priznanje, prikaz povijesti jezične politike u Austro-Ugarskoj i u obje Jugoslavije, itd.

Citiranje:

povijest jezika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/povijest-jezika>.