struka(e): |

personifikacija (persona + -fikacija), utjelovljenje, poosobljenje; predočivanje apstraktnoga pojma, neke vrjednote, pojave ili stvari u liku osobe; pridavanje ljudskih osobina predmetima. – U mnogim religijama, osobito onima visokih kultura, poosobljeno zamišljanim i prikazivanim prirodnim pojavama, neživim predmetima ili pojmovima koji se u religioznoj predodžbi doživljuju i obogotvoreno, upućuju se molitve, dižu žrtvenici i javno prinose žrtve. U Grka i Rimljana bile su osobito česte personifikacije društvenih i političkih težnja prema zakonski uređenoj pravdi (Temida, Dika i Eunomija), prema uljuđenu ophođenju (personifikacija mira, čednosti, milosrđa) ili određenu načinu vladanja (helenističko obožavanje Demosa i Demokracije). – Retorička figura kojom se životinjama, neživim pojavama i predmetima pridaju ljudske osobine. Personifikacijom, tako, lice ili lik dobiva primjerice ubijena ili nestala osoba, srušena zgrada, prijeteća životinja ili vremenska nepogoda. Zato se personifikacija može odrediti kao uobličavanje nečega što bi inače nestalo u bezličnosti. Međutim, iako davanje ljudskoga lika nečemu neljudskomu proizlazi iz težnje da se ono što je zastrašujuće učini prisnim, personifikacijom se i sam čovjekov svijet naseljava nečim natprirodnim i čudovišnim. Na takvoj razmjeni među svjetovima kao osnovi personifikacije ustrajali su njemački kritičar W. Benjamin i američki teoretičar P. de Man.

Citiranje:

personifikacija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/personifikacija>.