struka(e):

mišljenje.

1. Kompleksan psih. proces, koji zbog složenosti nije u potpunosti proučen. U svakodnevnome govoru mišljenje nije jednoznačan pojam: kada nekoga potičemo da se sjeti nečega (tj. da reproducira zapamćeni materijal), često mu kažemo »misli malo«, npr. kad zimi mislimo o tome kako bi nam bilo lijepo na nekoj toploj plaži, onda su to zapravo predodžbe mašte, a ako nekoga upitamo »što misliš o religiji«, mi zapravo želimo čuti njegovo stajalište o tome. Mišljenje uključuje nenamjerno ili namjerno služenje različitim kognitivnim (spoznajnim) doživljajima (osjeti, percepcije, predodžbe, pamćenja, riječi, pojmovi, stavovi itd.), što sve zajedno čini ono što se zove naša »svijest o sebi i zbivanjima oko sebe«. Ono je prisutno i samo po sebi razumljivo pa mnogi »i ne misle o mišljenju«. Premda stalno mislimo (kada smo pri svijesti), proces mišljenja nije nam introspektivno dovoljno dostupan, a prema vanj. znakovima on je toliko »unutarnji« (impliciran) da ga bihevioristi nisu proučavali, jer su držali da se psihologija (ako želi biti znanost) smije baviti samo mjerljivim pojavama. To je stajalište u suvremenoj psihologiji napušteno jer se mnogi elementi mišljenja, kao i drugih »unutarnjih« procesa, mogu uspješno proučavati, ali je napredak u proučavanju mišljenja malen. Neki istraživači držali su da se mišljenje sastoji u jednostavnom povezivanju predodžaba, u tzv. asocijaciji, koja se zbiva po određenim zakonima i pravilnostima. Takvo tumačenje odnosi se samo na povremena stanja maštanja, dok se ljudsko mišljenje uglavnom kreće prema određenom cilju, što je očito pri rješavanju različitih problema kao i pri donošenju odluka. Pojam »inteligencija«, u hrv. jeziku opisan kao »bistrina mišljenja«, jest i uspješno mišljenje koje rješava neki problem. Budući da pojam »mišljenje« nije moguće odvojiti od pojma »govor«, često možemo čuti da je govor »glasni oblik mišljenja«, ili da je mišljenje »govor u sebi«. Pokazuje nam to svakodnevno iskustvo: kad učimo neki materijal i postajemo sve umorniji, pomaže nam da naglas čitamo to što učimo. Dosadašnja istraživanja mišljenja istražuju samo pojedine dijelove ili detalje procesa mišljenja, pa su psiholozi Ramiro i Zoran Bujas proučavali različite vrste misli (npr. misao konstatacije, misao znanja, misao vjerovanja itd.) i stupnjeve uvjerenja u različitim vrstama misli: »uvjerenje« je vrlo visoko u mislima konstatacije, a znatno manje u mislima znanja. Čovjek se u mišljenju koristi različitim »alatima«, a među njima su najpoznatiji »simboli« i »pojmovi«. Npr., u prometnim znakovima slovo H na modrom kvadratu simbolizira bolnicu ili drugu zdravstv. ustanovu. Najbolji primjeri za simbole su riječi; ako gledamo ili pokažemo npr. neku jabuku, ne moramo misliti, ali ako jabuke nema, i o njoj mislimo, koristimo riječ »jabuka« kao simbol. Znatno su viši stupanj apstrakcije pojmovi; oni se stječu čovjekovim razvojnim procesima apstrakcije i generalizacije. Dijete nauči pojam »automobil« tako da postupno apstrahira sve nevažne karakteristike pojedinih automobila (npr. boju, veličinu), te »poopćuje«, tj. generalizira, samo one značajke koje su bitne za svaki automobil (npr. da se može kretati, da mu je potreban neki izvor energije, da njime upravlja čovjek, da uglavnom ima 4 kotača, itd.). Neki definiraju mišljenje samo kao manipuliranje pojmovima. Pojmovi jesu produkt mišljenja, ali istodobno i uvjet za mišljenje (npr. za stvaranje novih pojmova). Često tvrdimo da je mišljenje ono što najviše razlikuje čovjeka od životinje; ipak i životinje (naročito one razvijene) »misle« na svoj način, rješavaju neke probleme, ali na znatno nižoj razini mišljenja nego čovjek.

2. U filozofiji, unutarnji čin bavljenja predodžbama, mislima, pojmovima, idejama, sjećanjima itd. Pretpostavka je mišljenja neposredno zrenje zbiljnosti i njezinih osjetilnih svojstava, čime se bavi razum, kako bi se potom, preko apstrakcije, izdvojila bitna svojstva zbiljnosti, odn. stekle opće ideje ili misli o njoj, a to je zadaća uma, koja se dijeli na poimanje, suđenje i zaključivanje. Nužna je pretpostavka mišljenja čovjekova svijest o samome sebi (I. Kant), tj. o vlastitoj egzistenciji, čime ono ne može kao kod R. Descartesa biti izvjesnost vlastitoga postojanja, budući da je uvijek određeno samim tim načinom (egzistencijalnim modusom) pojedinačne egzistencije. Već je Parmenid uočio jedinstvo mišljenja i bitka, tj. mišljenje može misliti samo bitak, budući da nebitak nije. Za razliku od njega, Platon je dao jasniju podjelu vrsta mišljenja: kada misli bit stvari, odn. kada čisto zrije njihove ideje, mišljenje je »uvid« u počelo svega vidljivo spoznatljivoga; kada pak razmišlja o stvarima polazeći od onoga poznatog i osjetilno danog (samorazumljivoga), mišljenje je »diskurzivno«. No ono se u cjelini razvija kao sjećanje na ideje koje je gledalo prije pada u tjelesno (»intuitivno mišljenje«), te kod Platona nužnu pretpostavku apsolutne spoznaje kao mišljenja ideja čini smrt, odn. potpuno oslobađanje duše od tjelesnosti. Aristotel produbljuje tu podjelu uvodeći i logički način mišljenja, u kojem se pokazuje da istinitost ili neistinitost ne leže u samim stvarima, nego prije svega u našem mišljenju, ispravnom ili neispravnom suđenju o njima. Dok sr. vijek jasno razgraničuje mišljenje kao motriteljsko istraživanje, kao aktualno motrenje bilo čega i kao akt suđenja, R. Descartes svojom izrekom »Mislim, dakle jesam« izjednačuje čin mišljenja i čin egzistiranja, čime otvara vrata novovjekovnomu racionalizmu i subjektivizmu koji vrhuni u tvrdnji J. G. Fichtea da Ja postavlja Ne-Ja, tj. da tek mišljenje daje zbiljnosti njezino zbiljsko značenje, što G. W. F. Hegel sa svoje strane pretvara u izričaj da nema ničega u osjetilu čega već nije bilo u umu, dakle što već nije bilo mišljeno. U XX. st., najprije u fenomenologiji, mišljenje se shvaća kao tijek spoznajne redukcije pojavnih svojstava na ono što im leži u temelju (bit), čime svijest o nečem naprosto (intencionalnost) dobiva svoje ispunjenje u samom tijeku toga reduktivnoga mišljenja, tj. spoznaja uključuje nepromjenljivo značenje spoznate stvari (E. Husserl). M. Heidegger, međutim, smatra da je mišljenje u cjelokupnoj dotadašnjoj metafizici bilo puko »predočavajuće mišljenje«, odn. ono sam bitak uvijek misli kao neko određeno biće i time ga poima kao puku predmetnost. Tako shvaćenomu mišljenju Heidegger oštro suprotstavlja razumijevanje, koje bitak ne razumije kao predmet izricanja (prediciranja), suđenja ili kao najviši rodni pojam, nego kao horizont vremenskog iskušavanja smisla čovjekove egzistencije. Protiv takva, ali i svakoga drugoga tradicionalnog razumijevanja mišljenja, radikalno se okreće negativna dijalektika T. W. Adorna, koja smatra da je povijest mišljenja pokušaj da se misli ono izvorno (bitno) i cjelovito, s obzirom na koje ono individualno i negativno doživljava svoje potpuno ukidanje i uništenje. Mišljenje nije stoga ništa drugo nego pokušaj identifikacije, u kojoj ono identificirano biva uništeno u svojoj neidentičnosti, u svojem temeljnom pravu na individualni život.

Citiranje:

mišljenje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/misljenje>.