struka(e):
ilustracija
MEDICINA, Ahil stavlja Patroklu zavoj, oko 500. g. pr. Kr.
ilustracija
MEDICINA, liječenje sifilitičara živinom mašću, kraj XV. st.
ilustracija
MEDICINA, prikaz amputacije, početak XVI. st.
ilustracija
MEDICINA, termometar, crtež S. Santorija, XVI–XVII. st.
ilustracija
MEDICINA, Lazaret u Splitu, crtež L. F. Cassasa, početak XIX. st.

medicina (lat. [ars] medicina: liječništvo), grana ljudske djelatnosti kojoj je cilj liječenje i rehabilitacija bolesnih i očuvanje zdravlja zdravih ljudi, a u širem smislu i svih živih bića. Dijeli se na medicinu čovjeka (humana medicina ili medicina u užem smislu), životinja (veterinarska medicina) i biljaka (fitomedicina). Iako je niknula iz iskustva, ona danas ima znanstvene temelje, jer ju čini sustav znanstvenih spoznaja, ali je velikim dijelom i umijeće, vještina, u smislu praktične primjene mnogobrojnih znanstvenih spoznaja. Prema osnovnomu cilju medicina se dijeli na kurativnu (liječenje), preventivnu (sprječavanje bolesti) i rehabilitacijsku (osposobljavanje hendikepiranih i invalidnih osoba), no te se djelatnosti često isprepleću. U okviru kurativne medicine glavni su postupci dijagnostika (prepoznavanje bolesti), prognostika (predviđanje tijeka i ishoda bolesti) i terapija (liječenje). Nadalje, medicina se dijeli na teorijsku (npr. anatomija, patologija) i praktičnu, koja obuhvaća različite struke ili specijalnosti, bilo prema organima ili dijelovima tijela (npr. interna medicina, oftalmologija), bilo prema određenim skupinama bolesti (npr. infektologija, reumatologija) ili skupinama bolesnika (npr. ginekologija, pedijatrija), odnosno prema vrsti i načinu terapijskih postupaka (npr. kirurgija, fizijatrija). Osim tjelesnima, medicina se bavi i liječenjem psihičkih poremećaja i bolesti (psihijatrija, psihologijska medicina). Posebnu granu čini higijena, s temeljnim ciljem čuvanja zdravlja, dok masovne zarazne i nezarazne bolesti prati i proučava epidemiologija. Socijalna medicina proučava međusobne odnose zdravstvenih stanja stanovništva i socijalno-ekonomskih prilika zajednice. Suvremena zdravstvena služba nastoji uskladiti i objediniti kurativnu, preventivnu, rehabilitacijsku i socijalnu medicinu. Zdravstvenim problemima u odnosu na rad i radnu okolinu bavi se medicina rada. Školska medicina skrbi se o zdravlju školske djece i mladeži. Obiteljska medicina skrbi se o zdravlju obitelji kao cjeline uočavajući međusobnu povezanost različitih čimbenika zdravlja i bolesti. Prometna medicina proučava zdravstvene probleme u vezi s prometom: ozljede vozača i drugih sudionika u prometu, psihofizičke sposobnosti vozača, ocjenjivanje vozačke sposobnosti te prilagodbu stanovništva na sve veću ulogu prometa u suvremenom životu. Vojna medicina proučava međusobne odnose između vojnikova organizma i posebnih uvjeta u kojima on živi u miru i ratu.

Pučka medicina

Pučka medicina stara je kao i čovječanstvo. U doba kada nije bilo liječnika, ili poslije kada je školovanih liječnika bilo malo, narod je na osnovi slučajnih iskustvenih spoznaja i praznovjerja izgradio pučku medicinu, koja se stoljećima održavala tradicijom i usmenom se predajom, često kao najveća tajna, prenosila s koljena na koljeno. U pučkoj je predodžbi bilo prisutno vjerovanje da bolest nastaje opsjednutošću zlim duhovima ili zbog bačenih uroka, odnosno čarolija od drugih, neprijateljskih osoba, pa se ona može liječiti sličnim nadnaravnim postupcima kao što su čaranje i vračanje ili se od njih može štititi nošenjem »zapisa«, hamajlija, amuleta i talismana, pri čem je vrlo važan bio sugestivni čimbenik. Žene su se uglavnom bavile čaranjem i sličnim postupcima te skupljanjem ljekovitoga bilja i pripremom lijekova, a muškarci, pučki vidari, bavili su se kirurškim zahvatima: vađenjem zubi, namještanjem polomljenih i iščašenih udova, puštanjem krvi (barbiranjem, šrepfanjem), repozicijom kile, skidanjem mrene, pa čak i trepanacijom (otvaranjem) lubanje kako bi se zli duhovi ispustili iz glave. Tu demonističku fazu u kasnijim je stoljećima zamijenila religiozna faza, kada se vjerovalo da je bolest Božja kazna, pa se molitvama, zavjetima i hodočašćima nastojalo izmoliti ozdravljenje ili zaštitu od nebeskih zaštitnika. Tijekom vremena pismeniji su ljudi počeli bilježiti recepte i »lječidbene« postupke, pa se od XIV. st. javljaju rukom pisane pučko-medicinske zbirke ljekaruše.

Za razliku od službene medicine, koja je međunarodna, etno-medicina je različita kod raznih naroda, ovisno o običajima, navikama, stupnju kulture i društvene razvijenosti, iako nije sasvim autohtona. Pučka je medicina prihvatila i neke spoznaje službene medicine, njegovala ih i kada su one od te medicine bile već odbačene, a neke su zasade pučke medicine našle mjesto u službenoj medicini. Dok su se u ranijim razdobljima te dvije medicine gotovo isprepletale, primjena prirodnoznanstvenih postavki i uvođenje pokusa pridonijeli su naglomu razvoju znanstvene medicine, pa se pučka medicina posebno od XIX. st. potpuno udaljila od službene. U doba razvijene, pristupačne i sveobuhvatne zdravstvene zaštite pučka medicina odumire, no ona je, preobličena, još i danas nazočna u obliku tzv. alternativne medicine.

Povijest medicine

Povijest medicine seže u daleku prošlost, jer su već narodi na najprimitivnijem stupnju kulture, na temelju iskustva, poznavali umijeće liječenja i sprječavanja nekih bolesti. Toj empirijskoj komponenti pridružena je magično-teurgična komponenta, kada je liječnik ujedno vrač, čarobnjak, šaman odnosno svećenik. Unatoč tomu staroegipatska i staroindijska medicina dosegnule su visoku razinu, posebno u kirurgiji, poznavanju lijekova i higijeni. Prava znanstvena medicina razvila se tek u staroj Grčkoj. Atribut grčkog boga medicine Asklepija (u Rimljana Eskulap) – štap oko kojega je ovijena zmija – ostao je do danas simbolom medicine. Najznamenitiji grčki liječnik Hipokrat, »otac medicine« (V. do IV. st. pr. Kr.), nasuprot magično-teurgičnim stajalištima, zauzimao se za pomno promatranje bolesnika u prepoznavanju bolesti i zagovarao pomaganje prirodnih obrambenih snaga organizma u svladavanju bolesti. On je također osobitu pozornost posvetio njegovanju medicinske etike (→ hipokratova prisega). Tijekom vremena središte medicinske misli postao je Rim, gdje je grčki liječnik Galen (II. st.) nastavio Hipokratovo djelo. U starome je Rimu higijena bila na vrlo visokom stupnju (vodovodi, kanalizacija, javna kupališta i dr.). Kada je propalo Rimsko Carstvo, stečevine antičke medicine sačuvali su arapski liječnici, među kojima se u razdoblju od IX. do XI. st. osobito ističu Razes i Avicena. U to doba osnovana je i prva zapadna visoka medicinska škola u južnotalijanskom gradiću Salernu, a potom su osnovani medicinski fakulteti diljem Europe: u Bologni, Padovi, Montpellieru, Parizu, Oxfordu i dr. Medicina u to doba nije donijela nikakvih izvornih spoznaja; tumačio se Galenov nauk, a bolesti su se dijagnosticirale prema položaju zvijezda (astrologija) te promjenama u mokraći (uroskopija) i bȉlu.

Konačni prekid s galenizmom i početak novoga doba u medicini nastupio je u XVI. st., posebno na području anatomije (A. Vesal), kirurgije (A. Paré) i epidemiologije (G. Fracastoro), dok je u XVII. st. otkriven optok krvi (W. Harvey), uporabljen mikroskop (A. van Leeuwenhoek) i bili uvedeni kemijski lijekovi (Th. Paracelsus). Liječnici XVII. st. nadmetali su se teoretiziranjem u objašnjenjima životnih pojava, koje su neki tumačili fizikalnim a drugi kemijskim procesima, zapostavljajući pritom bolesnike. Tek su se Th. Sydenham i Dubrovčanin Đ. Baglivi u tom stoljeću vratili Hipokratovu pristupu izravnoga proučavanja bolesnika i time pripravili uvjete za razvoj kliničke medicine. Tomu su razvoju pripomogli G. Morgagni, koji je svakoj bolesti nastojao naći uzrok u patoanatomskim promjenama, te uvođenje fizikalnih metoda dijagnostike perkusije (L. Auenbrugger) i auskultacije (R. H. Laënnec). U XVIII. st. J. P. Frank unaprijedio je preventivnu medicinu, a na to se nadovezalo otkriće cijepljenja E. Jennera.

Devetnaesto stoljeće donijelo je velik napredak fizike, kemije i biologije, ali je poznato i kao bakteriološka era zbog otkrića specifičnih uzročnika bolesti (L. Pasteur i R. Koch). U XIX. je st. i kirurgija dobila nov zamah uvođenjem anestezije i antisepse, odn. asepse. Na prijelazu iz XIX. u XX. st. dijagnostika je obogaćena otkrićem X-zraka (W. C. Röntgen), a farmakologija uvođenjem kemoterapije, tj. liječenja s pomoću specifičnih kemijskih tvari (P. Ehrlich). Jedno od najznačajnijih praktičnih otkrića stoljeća bilo je uvođenje sulfonamida i antibiotika u terapiju, dok od teorijskih otkrića na izmaku XX. stoljeća valja izdvojiti izradbu karte ljudskoga genoma, što je pružilo velike mogućnosti ne samo u dijagnostici i terapiji već i u prevenciji mnogih bolesti.

Povijest medicine u Hrvatskoj

Najstarija svjedočanstva o bolestima i medicini na području Hrvatske pružaju ostatci neandertalskoga pračovjeka iz Krapine (pronađeni 1899): na ostatcima kostiju i zubi nalaze se tragovi preboljenih bolesti i zaliječenih ozljeda. Iz povijesnoga su doba sačuvani rimski kirurški instrumenti, kutije i tarionice za ljekarije, nadgrobni natpisi zdravstvenog osoblja te ostatci rimskih higijenskih uređaja i hramova posvećenih bogu liječništva Eskulapu. Iz ranoga srednjeg vijeka datiraju fragmenti medicinskih rukopisa te hospitali, od kojih je najstariji zadarski hospital iz 559; međutim hospitali su bili više ubožnice negoli bolnice. U razvijenom srednjem vijeku u dalmatinskim i istarskim gradovima postojala je dobro uređena komunalna zdravstvena služba s hospitalima, lazaretima, leprozorijima, nahodištima, ljekarnama te sa stalno plaćenim liječnicima-fizicima i ranarnicima-kirurzima kao i sa zdravstvenim propisima, od kojih je najvažniji bio onaj iz 1377. kojim je u Dubrovačkoj Republici uvedena karantena kao protuepidemijska mjera, prva u svijetu. U dalmatinskim gradovima povremeno su boravili istaknuti inozemni liječnici, a dubrovački je hospital Domus Christi 1540. bio pretvoren u prvu pravu bolnicu u Hrvatskoj. U sjevernoj Hrvatskoj medicina je zaostajala za onom u južnoj: školovanih je liječnika bilo malo, a zdravstvenu pomoć pružali su neškolovani ranarnici i priučeni redovnici; potkraj XVI. st. sjeverna je Hrvatska ostala bez ijednoga školovanoga liječnika. U isto doba niz je naših liječnika uspješno djelovao na stranim sveučilištima, primjerice u XVI. st. F. Grisogono i Matija Vlačić ml., u XVII. st. pak S. Santorio i Đ. Baglivi. Potkraj XVII. st. Austrija je na granici Osmanskoga Carstva uredila Sanitarni kordon za zaštitu od epidemijskih bolesti, osobito kuge.

U doba prosvjetiteljskog apsolutizma, carica Marija Terezija izdala je i 1770. Normativum sanitatis, najvažniji zakon o uređenju javnoga zdravstva, koji je vrijedio i u Hrvatskoj. Kako bi proveo nove socijalno-medicinske ideje, u Hrvatsku je bio poslan liječnik I. K. Lalangue, tipičan predstavnik racionalizma. On je, polazeći od spoznaje da je neznanje jedan od glavnih uzroka lošega zdravstvenog i ekonomskog stanja, počeo objavljivati zdravstveno-prosvjetne knjige na hrvatskom jeziku, čime je postao začetnik hrvatske medicinske književnosti. Za vrijeme francuske uprave u Dalmaciji, u Trogiru je otvorena kirurška škola, a u Zadru je djelovalo (1806–11) veleučilište s medicinskim, kirurškim i ljekarničkim studijem. Početak XIX. st. obilježen je uvođenjem cijepljenja protiv velikih boginja. U to su doba stare i neadekvatne hospitale zamijenile prave bolnice (u Splitu, Rijeci, Zagrebu i dr.). One su postale središta praktičnoga medicinskog rada, a s vremenom i središta znanstvene medicine. Tako je u zadarskoj bolnici 1847. izvedena prva operacija u eterskoj narkozi, samo nekoliko mjeseci nakon početka primjene te metode u svijetu. Intenzivniji rad na hrvatskome medicinskome nazivlju omogućio je razvoj medicinske književnosti u drugoj polovici XIX. st.

God. 1874. doneseni su zdravstveni zakoni za Hrvatsku i Slavoniju, zatim za Istru te za Dalmaciju; posljednji je bio najnapredniji jer je predviđao službu općinskih liječnika. Iste je god. u Zagrebu otvoreno sveučilište, no bez medicinskog fakulteta – za ustanovljavanje kojega je trebalo još četrdesetak godina upornih nastojanja svekolike hrvatske javnosti. Iste su god. osnovani u Zagrebu Zbor liječnika Hrvatske, a u Osijeku Društvo slavonskih liječnika; oba su društva 1877. pokrenula naše prve medicinske stručne časopise: Liječnički vjesnik i Glasnik Društva slavonskih liječnika (1877–78).

Potkraj XIX. i početkom XX. st. počele su se razvijati pojedine specijalističke struke. Dok su u manjim bolnicama liječnici obrađivali sve bolesnike bez obzira na njihovu bolest, u većim je postojala podjela na internu i eksternu medicinu. Iz interne medicine poslije se razvila pedijatrija, neurologija, ftizeologija i infektologija, a iz eksterne medicine ginekologija, ortopedija, urologija, oftalmologija, otorinolaringologija i dermatovenerologija. Intenzivniji razvoj tih struka zahtijevao je prateće medicinske djelatnosti – rendgenologiju i laboratorijsku medicinu. S druge strane spojene su do tada razdvojene struke: ginekologija i porodništvo, te neurologija i psihijatrija. Začetnici pojedinih struka do kraja I. svjetskog rata bili su: J. Fon, Th. Wikerhauser, M. Čačković, D. Schwarz, A. Grossich, A. Gottlieb (kirurgija), B. Peričić i P. Ćulumović (interna medicina), F. Durst (ginekologija), B. Špišić (ortopedija), A. Blašković (urologija), V. Lušić-Matković i K. Hühn (oftalmologija), D. Mašek (otorinolaringologija), J. Thierry (dermatovenerologija), L. Popović (rendgenologija). Otvaranje Medicinskoga fakulteta u Zagrebu u školskoj god. 1917/18. i njegovih klinika pridonijelo je razvoju medicinske znanosti i znatnu napretku kliničkih struka. Najistaknutiji predstavnici, uz već spomenute, bili su otorinolaringolog A. Šercer, pedijatar E. Mayerhofer, dermatovenerolog F. Kogoj. Jednako tako brzo napreduju preventivna i socijalna medicina, ponajprije zaslugom A. Štampara.

Nakon II. svjetskog rata utemeljuju se nove medicinske discipline i specijalnosti, primjerice virologija, imunologija, endokrinologija, nuklearna medicina, neurokirurgija, plastična kirurgija, mikrokirurgija, transplantacijska medicina, zdravstvena ekologija, u kojima Hrvatska ne zaostaje znatno za svjetskom medicinom. Hrvatski su liječnici okupljeni u Hrvatskom liječničkom zboru, koji ima podružnice u svim županijskim središtima i u njegovu su okviru osnovana stručna društva za gotovo sve medicinske struke i djelatnosti. Znanstvena produkcija buja, pokreću se novi stručno-znanstveni časopisi, osnivaju se nove klinike, zavodi, laboratoriji, a medicinsko se obrazovanje širi osamostaljenjem zagrebačkoga Stomatološkoga fakulteta te osnivanjem novih medicinskih fakulteta u Rijeci, Splitu i Osijeku.

Citiranje:

medicina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/medicina>.