struka(e): |

legenda (srednjovj. lat.: što se ima pročitati, štivo, od lat. legere: čitati).

1. Izvorno, čitanje odabranih poglavlja iz priča o životima svetaca, odn. knjiga ili zbirka u kojoj su takve priče skupljene. U tome je značenju pojam prvi put upotrijebljen u naslovu Legenda aurea Jakova Varaginskog iz XIII. st. Najveća je službena zbirka katoličkih legenda Acta sanctorum, koju su u XVII. i XVIII. st. skupili bolandisti, nazvani po flamanskom isusovcu J. de Bollandu. Rano književno oblikovanje legende s izvorima iz hagiografija, predaje ili čak iz budističkih i istočnjačkih priča počelo je u V. st. s Prudencijem. Iako je prvotno bila oblik pisane književnosti, legenda je usmenim prenošenjem postala vrsta narodne priče u prozi ili stihu, pa uz pučku svetačku legendu s didaktičnom namjerom, koja govori o ovozemaljskome životu svetaca ili pak o pojedinačnome svetačkom čudu, postoji i legenda koja nije ograničena na obradbu religioznih sadržaja, nego govori o odnosu običnog čovjeka s višim silama kršćanskog svijeta ili pak o životu narodnih junaka i namijenjena je zabavi. U moderno doba legenda označava priču o događajima iz života poznatih ličnosti (npr. Che Guevara). Najstarije su legende hrvatske srednjovjekovne književnosti legenda o četrdeset mučenika i legenda o sv. Jurju, sačuvane u rukopisima iz XIII. st.

2. Tekst kojim se objašnjava značenje svakoga kartografskog znaka na zemljovidu. Osobito je značajna na tematskim kartama. Do pojave sustavnih izmjera svaka je karta imala zasebnu legendu ili tumač uz rub karte ili u kartuši. U suvremenim atlasnim izdanjima legenda je predstavljena na posebnom listu, koji vrijedi za sve karte istoga mjerila i stupnja generalizacije.

Citiranje:

legenda. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/legenda>.