struka(e):

drugi/drugo, višeznačan pojam moderne filozofije, književne i kulturalne teorije. Važnost počinje stjecati tijekom XIX. st. u slijedu širenja zanimanja za pitanja jezika, mišljenja, djelovanja i tvorbe subjekta. U filozofiji označava ono što za subjekt postoji ili ne postoji kao misaono ili stvarno izvanjsko. U antičkim se filozofskim razmatranjima drugo afirmiralo samo iz vlastitoga »ja« (Platon u dijaloškim razmatranjima »drugo« postavlja kao razgovor sa samim sobom), dok se u okviru kršćanske metafizike uvođenjem subjekta Bog uspostavlja kao ono transcendentno drugo koje jamči subjektivnost drugih bića. Bez transcendencije kao nužne izvanjskosti, smatraju filozofi srednjega vijeka, nema ni imanencije subjekta čiju egzistenciju jamči upravo Bog kao »meni« izvanjsko drugo. Razvojem novovjekovne filozofije s Renéom Descartesom Bog ostaje ta drugost koja razrješava sumnju kao metodološku skepsu, jer Bog kao savršeno biće ne sumnja, stoga postoji kao apodiktičko tlo izvjesnosti svijeta egzistencija kojega subjektu jamči njegovu nesavršenost i konačnost. Kada metodološki ne bi bilo jednog takvog bića, piše Descartes, mislio bih »da sam na svijetu sam i da je sve poteklo od mene«. Intenzivnije polemike oko razumijevanja pojma »drugoga« započinju s novovjekovnim razumijevanjem subjekta i odnosa »subjekt-objekt«. Dok je tradicija britanskog empirizma zbiljnost svijeta temeljila na empiriji tvrdeći da svijet, kao »drugo«, postoji neovisno o »ja«, njemački klasični idealizam polazio je od premise da »drugo« (svijet) ne postoji bez »ja«, odnosno bez subjektove svijesti o objektu (izvanjskome svijetu). Tako je uvođenje transcendentalne filozofije (Immanuel Kant, Johann Gottlieb Fichte) značilo da se »ja« postavlja u prediskustveno razumijevanje svijeta, no na dva različita i oprečna načina. Dok je za Kanta »drugo« temelj važenja objektivnosti i time moguće kao izvanjsko, za Fichtea je ono samo od subjekta postavljena objektivnost jer »Ja« uspostavlja »ne-Ja« kao ono negativno »drugo« vlastite egzistencije koje ju potvrđuje u njezinu apsolutu, čime se uspostavlja identitet subjekta i objekta. U Georga Wilhelma Friedricha Hegela i njegovoj fenomenologiji duha riječ je o svojevrsnom pomirenju jer »drugo« postaje nuždan uvjet samosvijesti, odnosno svijest tako dolazi do samospoznaje kao »ne-drugi«, pa je priroda (svijet) samo drugobitak onkraj kojega duh dolazi do apsolutnog samouspostavljanja. U sličnom je duhu »drugo« razumijevao Edmund Husserl koji je omogućio razmatranje pojma tijekom cijeloga XX. st., naglašavajući važnost intersubjektivnosti. Naime, intencionalna svijest kao temelj njegove transcendentalne fenomenologije implicira međusobno uvjetovanje subjekta i objekta na način da svijest postoji samo ako je usmjerena (intencionalna) predmetu, odnosno »drugomu«. Zato je za nj odlučan »transcendentni bitak« koji nužno pretpostavlja mišljenje objekta kao nečega subjektu izvanjskog, jer ako bi bitak bio imanentan, bez predmetne svijesti, zapada u psihologizam mišljenja samoga sebe i iz sebe izvedene cjelokupne zbilje. Ako svijest nije intencionalna predmetu, na snazi je ili apsolutizacija idealizma (»ja«) ili apsolutizacija empirizma (svijet).

Vrhunac tematiziranja »drugoga« nastaje u XX. st., u razlici između filozofije egzistencije koja afirmira važnost onoga »ja« i egzistencijalizma, nastaloga u Francuskoj nakon II. svjetskog rata, koji kao odlučan pojam u egzistencijalnu filozofiju uvodi pojam »drugoga«. Filozofi egzistencije (Søren Kierkegaard, Friedrich Nietzsche, Karl Jaspers i Martin Heidegger) naglašavali su čovjekova subjektivna stanja tjeskobe, patnje, boli, straha i smrti kao izraze autentične egzistencije koja je moguća samo kao subjektivna. Tako Heideggerov koncept »tu-bitka« (Dasein) svjedoči o apsolutnoj egzistenciji subjekta i njegova mišljenja kojemu je okolni svijet u kojem se zrcali prosječnost bića bezličan (das Man), no uvodi kategoriju »su-bitka« (Mitsein) koja jamči određenu univerzalnost, ali samo kao susretanje »drugoga« u njegovoj pojedinačnosti koja nipošto nije »naša«, jer se naša vlastitost iskušava samo ontološkim putem »bitka-pri-smrti« kao svijesti o vlastitoj smrtnosti, koja je time isključivo subjektivna, egzistencijalna i nema veze sa smrću drugih koji umiru ontički, na način bića koje je u području bezličnoga. Suprotno tomu francuski je egzistencijalizam (Gabriel Marcel, Jean-Paul Sartre, Simone de Beauvoir, Albert Camus) naglašavao pojam »drugoga« kao pojam bez kojega je egzistencijalističko mišljenje prazno. Marcel uvodi »ja-ti« odnos, a Sartre, u Heideggerovu duhu, isprva odbacuje pojam »drugoga« (»Pakao, to su drugi«), a poslije u djelima Egzistencijalizam jest humanizam (L’Existentialisme est un humanisme, 1946) i Kritika dijalektičkoga uma (Critique de la raison dialectique, 1960) afirmira »drugo« kao uvjet »ja«. De Beauvoir u Krvi drugih (Le Sang des autres, 1945) i Drugom spolu (Le Deuxième sexe, 1949) afirmira važnost »drugoga«, osobito u feminističkome kontekstu gdje su žene kroz povijest bile ono ontološko i lingvističko »drugo« iz čega treba graditi put njihove afirmacije. Distancirajući se od Sartreova egzistencijalizma, a time i Heideggerova stava, Camus, osobito u Kugi (La Peste, 1947), usmjeruje svoju »filozofiju apsurda« razumijevanju »drugoga« kroz motive suosjećanja, milosrđa, solidarnosti i uzajamnosti života u kojem umiranje, za razliku od Heideggerova stava, nije samo stvar »tubitka« nego i »drugoga« na ontičkoj razini, s čijom smrću suosjećamo.

Pojam »drugoga« osobito je zaživio u francuskoj filozofiji i kulturi druge polovice XX. st. Tako je pod utjecajem fenomenologije i hermeneutike »drugo« vidljivo u filozofiji Paula Ricœura, koji u djelu Sebstvo kao Drugo (Soi-même comme un autre, 1990) naglašava drugost kao hermeneutički oblik otkrivanja i prikrivanja. Najizravnija afirmacija »drugoga« izražena je u filozofiji Emmanuela Levinasa koji tu riječ piše velikim početnim slovom, i to bez brojevnog i rodovnog određenja, kao neodređeni Drugi (Autrui), čime hermeneutički pojačava neutralnost razumijevanja »drugoga« u njegovoj ontološkoj otvorenosti za »biti« (Il y a) onakvim kakvim se jest. Odlučno je to da jezik ne može označiti susret s »drugim« jer nosi značenje (simbol), već to može samo iskustvo drugoga, a ono je empirijsko, kao pogled u »lice Drugoga« (visage d’Autrui). U djelu Totalitet i beskonačno (Totalité et Infini, 1961) Levinas argumentira kako putem pojmovnog imenovanja jezik ne ostavlja Drugoga u njegovoj drugotnosti, nego vodi politici imenovanja, zaposjedanja, raspolaganja i spoznavanja »drugoga«, što nije akt priznanja »drugoga«, nego izraz dominacije nad njim. Pogled u »lice Drugoga« jedini je put jer lice govori izravno i u njem prepoznajemo i svoje lice s obzirom na razna stanja sreće, zadovoljstva, ali i patnje i boli. Francuski psihoanalitičar Jacques Lacan razvio je sličan pristup u razlikovanju »drugoga« (mali drugi) koji nije istinski, nego zrcalna projekcija ega i »Drugoga« (velikoga Drugoga) koji je alterniran i tako ne može biti zahvaćen identitetom, nego ga transcendira. Time je ustvrdio da je općenito diskurs (govor i jezik) o »drugome« izraz podsvjesnoga, a ne svjesnoga odnosa. U duhu Levinasova razumijevanja Jacques Derrida razvija svoju gramatologiju, uvodeći princip »diferancije« (différence) u kojoj odbacuje princip identiteta koji bi izjednačavao »ja« i »drugo« u gramatičkome, a onda i u svakome drugome, iz jezika izvedenome smislu. Tako u Politikama prijateljstva (Politiques de l’amitié, 1994) postulira kako je potrebno novo razumijevanje prijateljstva u kojem se, u Levinasovu duhu, »drugoga« priznaje u njegovoj autentičnoj drugotnosti (kakav netko jest). Modifikacijom Descartesove sintagme »Mislim, dakle jesam« u »Mislim, dakle mislim drugoga« pokazuje mogućnost prijateljstva. Mišljenje »drugoga« postalo je tako predmet sociologije, politologije, književne teorije i kulturologije, od rodne, rasne, civilizacijske, religijske i nacionalne razlike koja se iz XIX. st. premješta u XX. st. i procese razmatranja »drugoga« u okviru poststrukturalizma, dekonstrukcije, psihoanalize, postmarksizma, feminističke kritike, postkolonijalne teorije i novoga historizma.

Citiranje:

drugi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/drugi>.